U tom obavještenju Ambasade SAD poslatom Vašingtonu, piše da je Andrija Mandić srpski nacionalista koji u javnosti ne smije podržati NATO, zbog bojazni od svojih glasača; ali da je načelno „prozapadni“ političar sa kojim imaju dogovor da postepeno približi NATO ideje svom biračkom tijelu. Mejl se završava u „pozitivnoj noti“ da je nakon porasta snage njegove partije u parlamentu, Mandić ublažio retoriku i javno, a pogotovo u privatnim razgovorima.

Prošlo je od ovog slučaja 17 godina, ali i dalje mi se vraća u misli. Naročito dok gledam kako se predśednik Skupštine ponaša zajedno sa svojim koalicionim partnerima. Na svakom koraku guraju konzervativnu priču. Sva polja djelovanja su podložna ekstremizaciji, osim „evroatlanskog puta“. On je izgleda aksiom koji se u svojoj biti nikada ne uzdrma. Ne zapale ga ni retoričke varnice koje, doduše sve rjeđe, bljesnu da bi se zadovoljili oni glasači koji su pekli prase ispred Skupštine.

Teorija kontrolisane opozicije kaže da je sve dozvoljeno dokle god se ništa ne mijenja. Tako je, recimo, George Bush, nakon masovnih protesta protiv rata u Iraku, izjavio da je demokratija prelijepa stvar i da podržava ljude da iznesu svoj stav. Kao što znamo, umjesto podržavanja demosa – nastavio je da podržava rat, šalje vojsku i baca bombe. Na istom tragu, Justin Trudeau, kanadski premijer, je podržao klimatske proteste Grete Thunberg i čak šetao zajedno sa demonstrantima. Trudeau je uredno nastavio da omogućava gradnju naftnih cijevi po zemlji starosjedilačkih naroda.

Jasno vam je: Mandić će u nekom govoru između poziva na gradnju kapele na Lovćenu, eventualno podsjetiti na „NATO agresiju 1999. godine” i govoriti kako nekad neđe treba da se preispita odnos sa tom organizacijom. Ali je Mandić istovremeno predśednik Skupštine zemlje NATO članice. Kako je Crna Gora mala zemlja na periferiji Evrope, teško je povjerovati da to nije „aminovano“ (bukvalno i metaforički) sa vrha imperijalne piramide.

Svako ko zna nešto o geopolitici reći će vam da su, prilikom političkog svrstavanja, vrijednosti ipak na posljednjem mjestu, nakon novca, naoružavanja i prirodnih resursa. SAD je više puta bio voljan da organizuje državne udare na demokratski izabrane ljevičare u zemljama Globalnog juga da bi ih zamijenili fašistima, poput Pinočea, u zamjenu za tržište.

Ne moramo ni ići toliko daleko, pogledajte samo komšiluk. Kurti proklamuje tzv. „zapadne vrijednosti”, ali ga taj isti „Zapad“ kinji, govori da je sukob na Kosovu jednostran, podstaknut od strane prištinskih vlasti, te da mora pristati na projekat Zajednice srpskih opština. Istovremeno su Vučiću usta puna Putina, ali džepovi puni eura, čini se dosta više nego rubalja. Iako nijesu uveli sankcije Rusiji, Srbija je isporučivala oružje Ukrajini, a kasnije i Izraelu, drugom partneru SAD-a, pomažući genocidne namjere u Palestini. Nedavno je Vučićeva vlada kupila ratne avione od Macrona, tik nakon što su dozvolili kopanje litijuma u zamjenu za sprženu zemlju na svom tlu. Ne Rusiji, nego Rio Tintu – koji će kopanje obavljati za Evropski „zeleni“ dogovor.

Ambasador Sjedinjenih Američkih Država u Srbiji, Christopher R. Hill, je oduševljen potezima Vlade. Na zaprepaštenje opozicije, svaku izbornu krađu je predstavio kao legitiman demokratski iskorak, dok je svaki autoritarni potez Vlade Srbije dobio zeleno svjetlo. Uostalom, slično važi i za ambasadorku SAD-a u Crnoj Gori, koja se nedavno sastala i sa Joanikijem.

I kako i u Srbiji, tako i u Crnoj Gori, svi se nešto čude i zaprepašćuju. Kao „nije to američki/a predstavnik/ca, nego oni nemaju pojma što se ođe dešava“. Nikome nije palo na pamet da ljudi možda samo rade svoj posao? Baš po uputima koje su dobili iz Vašingtona?

Što ako se već desio zaokret u politici prema Zapadnom Balkanu zbog oružja i litijuma, ali nam ne smiju reć jer smo „glasači“, baš kao onomad Andrija Mandić? Što ako je već sve sklopljeno, ali moraju i nas postepeno da guraju ka određenim stavovima?

Što ako su nas prodali za cijenu koju nam još niko nije javio? Ako je čitavo ovo vrijeme do američkih, a ne (samo) ruskih, interesa?

Najporaznije je to da ako bi ovaj misaoni eksperiment ispao tačan – mi to nikada ne bismo ni saznali. Wikileaksa više nema, satrla ga je Amerika kao „špijunskog“. Domaće opozicione organizacije i ličnosti suviše vole SAD da ne bi zažmurili, a rusofili koji su uz vlast sebi nikad ne bi priznali da su stali uz „NATO okupatore“. Vječno bi se zavaravali i gurali naprijed… Ili nazad.

Piše: Dušan Pajović, kolumnista CdM-a