U vrijeme tog zločina - u kome je ubijeno više od 400 žena, djece i starih osoba - Đuričanin je imao devet godina. Sjećanje na stravične događaje objedinio je u publikacijama i knjigama, a povodom godišnjice zločina za naš list svjedočio je prije četiri godine o masakru u kome je poginulo deset članova njegove uže i šire familije - majka, sestra, strina i sestra od strica, tetka sa dvije kćerke, kao i druga tetka sa jednom kćerkom i baba... On je imao sreću da izbjegne najgore.

 KOBNI ODLAZAK U VELIKU

 - Tri mjeseca prije nego se desio pokolj, majka, sestra i ja napustili smo dom u Gornjoj Ržanici i, na poziv tetka Andra Kneževića i tetke Ljepe, pošli u Veliku. Pozvali su nas da dođemo kod njih da bismo živjeli u boljim uslovima, a ispostaviće se da je dolazak u Veliku bio koban po našu i porodicu našeg domaćina, kao i mnoge druge familije u selu - rekao je Đuričanin, napominjući da su njegov otac Marko i stric Rade u to vrijeme radili u Kraljevu.

Dan-dva prije stravičnog stradanja u Velici, podsjetio je naš sagovornik, partizani su noću iznenada odstupili, a znatno kasnije saznalo se da su preko planine Mokre pošli prema Srbiji, da bi pomogli srpskim partizanima koji su na Ibru bili u teškoj situaciji zbog pritiska bugarske vojske.

- O odstupanju nijesu obavijestili domaće stanovništvo, niti upozorili na opasnost što može nastati vraćanjem Njemaca koji su imali dosta gubitaka kod Andrijevice. Da su obavijestili mještane, stradanje u Velici bilo bi manje - rekao je on.

Na dan prije pokolja, pred mrak, mještani su vidjeli manju njemačku jedinicu koja je došla iz pravca Murina i pošla naoružana preko Ivanpolja ka uzvišenju na kojem se nalazila nizamska kula. To je bila prethodnica njemačkih jedinica koje su odstupale od Andrijevice.

- Sjutradan su se pojavile njemačke motorizovane kolone i pješadija, pa su kamionskim putem iz pravca Murina nastavile prema Čakoru. Na pravcu prema Gornjoj Ržanici pojavio se dim i čuli su se pucnji. Mi smo predosjetili opasnost pa smo krenuli da bježimo u šumu iznad kuće. Čuli smo ženu kako dovikuje sa puta ispod kuće da Njemci pale partizanske kolibe u Ržanici i da treba da se vratimo u kuću, jer će je zapaliti ako mi ne budemo u njoj - sjeća se Đuričanin.

PRVI PUCNJI I STRADANJA 

 Nikada se, dodao je, nije saznalo zbog čega ih je ta žena (kasnije su saznali i o kome je riječ), pozvala da se vrate.

- Napravili smo fatalnu grešku što smo joj povjerovali i vratili se, jer da smo nastavili dalje još pedesetak metara i zašli u šumu, spasili bismo se - kaže naš sagovornik.

Dio familije ušao je u kuću, a ostali ukućani bili su u obližnjem voćnjaku.Tada devetogodišnji Radojko bio je pored zidina porušene kuće.

- Sjedio sam na kamenu i jeo ,,sat“ meda donešen prethodnog dana sa nizamske kule iz košnice koju su partizani ostavili prilikom hitnog odlaska. I - to me je spasilo!

Odjednom se, odozdo, prilaznim putem pojavio Njemac u zelenkastoj šarenoj vojničkoj uniformi sa automatom u rukama. Čim se primakao grupi žena u voćnjaku, doviknuo je na čistom našem jeziku: „Kuda bježite, p... vam materina!?“ Odmah je rafalom iz automata pucao u njih i čini mi se da su to bili prvi pucnji u Velici. Sve se dešavalo ispred mene i zauvijek sam zapamtio njihovu prodornu kuknjavu dok su padale kao pokošene - govorio je u julu 2020. godine naš sagovornik o prvom susretu sa pogibijom.

U tim djelićima sekunde, i on je gledao smrti u oči.

- Njemački vojnik krenuo je prema kući, odakle su se ubrzo čule pucnjava, vriska i kuknjava. Ja sam odmah pobjegao desno i sakrio se u svinjac koji se nalazio u zidinama porušene kuće. Pošto se tu nijesam sigurno osjećao, provukao sam se kroz ogradu koja je bila pored kukuruza, a ispred svinjca, s namjerom da se tu sklonim. Tek što sam se provukao i legao, stigao me je Njemac i preko plota opalio u mom pravcu nekoliko metaka iz mašinke. Užurbano je produžio prema svinjcu, vjerovatno misleći da me je ubio. Mene, srećom, nije zakačio nijedan kuršum, ali sam kasnije primijetio da mi je razdrvena nogavica od pletenih pantalona na desnoj butini. Njemac je ušao u svinjac, istjerao obje svinje, potjerao ih sa govedima i ovcama, a ja sam iskoristio to vrijeme i sakrio se u kukuruz.

 RAFALI I KUKNJAVA ŽENA

Dok je prestrašen ležao u kukuruzu, Đuričanin je čuo pucnjavu ispod seoskog puta, a malo potom i zapomaganje i kuknjavu žena, u koje je pucano kao u prethodnu grupu u voćnjaku.

- Iz kukuruza sam vidio kako je zapaljena obližnja brvnara i čuo pucnjavu po cijelom selu. Sa druge strane Veličke rijeke, iz pravca kamionskog puta, čuo se i zvuk rafala iz mitraljeza, a jedna kuća ispod puta bila je u plamenu. Dim se širio po cijelom selu, a meni se činilo da gori i kukuruz oko mene. Ne znam koliko vremena sam se tu zadržao, samo pamtim da sam se u velikom strahu molio Bogu i Svetom Iliji čiji je praznik uskoro padao.

- U kućici našao sam sestru od strica Milevu koja je ležala na postelji na patosu. Na rubu posteljine tinjala je vatra koju sam nogama ugasio. Bila je ranjena u rame i kuk, tražila je vode, pa sam joj je donio u nekoj štrugli (drveni sud za vodu). Raspitivala se za sudbinu braće Živka i Daša, ali joj, pošto nijesam vidio da su stradali, nijesam ni mogao odgovoriti gdje su. Tada nijesam razmišljao niti je pitao o tome kako se ona našla u toj kućici na postelji koja je gorjela i ko ju je zapalio. Sve mi je to ostalo nejasno, ali je upućivalo da je vjerovatno pretrpjela nasilje...

Kasnije sam se vratio da obiđem Milevu, ali je moja sestra od strica bila mrtva. Otišao sam, noseći sa sobom parče kukuruznog hljeba, koje sam našao bačeno, sjećao se Đuričanin detalja iz tog krvavog julskog dana ispod Čakora.

 STRADANJE MAJKE I SESTRE

Tu je naš sagovornik zastao, duboku udahnuo, pa nastavio priču o najbolnijem dijelu ispovijesti.

- Iznad zidina kuće, blizu mjesta gdje je izginula grupa žena, našao sam mrtvu sestru Milijanu (12). Bila je pogođena u tjeme, odakle je bio odbačen dio kosti tako da se vidjelo tkivo mozga. Tada sam je, ne znajući što da činim, poljubio u kosu. Majku Milicu nijesam našao, ali je kasnije Andro kazao da su je pri sakupljanju leševa našli mrtvu na 50 metara iznad kućice u kojoj sam našao Milevu. Izgleda da je ona pokušala da pobjegne i u bjekstvu bila ubijena. Ostale nijesam našao...

Nakon drugog povratka iz sela, Radojko je sa Androm i Dragom, kao i sa još nekoliko izbjeglih lica, pošao za Novšiće. Kada su pretrčavali preko ravne livade na brdu zvanom Ravan iznad Androve kuće, na njih je otvorena mitraljeska vatra iz pravca nizamske kule, ali niko nije stradao niti bio ranjen, mada su kuršumi prolijetali blizu...

 

Izvor: Pobjeda

 

 

Nije se osjećao sigurnim na tom mjestu, pa je odlučio da bježi na suprotnu stranu od kuće, trčeći preko požnjevene njive.

- Primijetio sam da se oko mene diže prašina, ali tada nijesam znao da je od kuršuma. U trčanju sam prošao sam pored kuće koja je gorjela i primijetio mrtvo čeljade preko koga je bila pala greda sa kuće, koja je dogorijevala i osjetio sam miris sagorjelog mesa... Zatim sam nastavio uzbrdo pored velike trešnje i umakao u šumu.

Nakon što se dokopao šume, dobio je snagu i samopouzdanje. Pošto je bukova šuma bila gusta, sa zemlje nije mogao vidjeti ništa u selu, pa se popeo na bukovo stablo, ali ni sa njega nije vidio. Doskočio je sa stabla i čuo nečije korake. To je bio njegov tetak Andro sa sinom Dragom i komšijom i ispričao im je što je preživio i vidio. Pošto pucnjave više nije bilo, dijelom iz znatiželje, a i na Androv nagovor, spustio se do kuće, gdje je zatekao prizore od kojih se i mnogo zrelijima od njegovih godina ledila krv u venama.