Na razmeđu svega što je bilo i svega što može biti, na sastavima nekih umornih, škripavih, izranjavanih zglobova, nastavlja se ,,Demon Slayer“. Pa je sve to i mnogo više od jednog običnog treninga, ili akademije za borce protiv natprirodnog zla.

osljednje mjesto iz anime, ili bilo kog animiranog svijeta, na kom bi željeli da se nađete je Dvorac beskraja. Na mjestu na kom vlada Muzan, najstariji i najmoćniji od svih demona, nema ničeg sem propadanja. Nikakvog oslonca ni zaklona tu nema.

Ta vjetrometina na kojoj ste potpuno ogoljeni, to je ultimativna opasnost serije ,,Demon Slayer“. Mrak kojem se ne može pobjeći.

Finalni okršaj

Za junake najpopularnije anime iz reda onih koje se i dalje prikazuju – to nije ni mjesto, ni vrijeme, nego cijeli jedan život. Igra mačke i miša u kojoj, najčešće, sami sebi ulovite rep. Pa postanete lovina kad to najmanje očekujete. Zato je posao onih iz klana ubica demona tako ciničan. Cinično surov. I zato je uzvišen – jer ga oni, znajući sve, i dalje rade. Uprkos svemu. Posebno ako ste ,,hashira“ – najveći od svih njih, ubica demona.

Sve se u ,,Demon Slayer“ dešava tako, da znate unaprijed ka kojoj tački ta priča klizi. Ka ,,konačnom obračunu“, gdje će svi oni – mali Tanđiro i svi njegovi prijatelji koje smo u tri prethodne sezone zavoljeli – pokušati da se suprotstave Muzanu, vladaru i prvom od demona. Ništa vas tu, kao, ne može iznenaditi. Ali je ,,Demon Slayer: Hashira Training“, četvrta sezona u osam epizoda – iznenađenje, po mnogo čemu. I mnogo je više od uvertire za završnicu velike priče, animirane adaptacije kultne i u stomilionskim (!) tiražima prodate mange.

Nego, znate što je akutni problem za toliko anime serijala, posebno za one koje ciljaju ,,shonen“, malo mlađu publiku? To što uđu u zamku žanrovskih stereotipa. Recimo (,,My Hero Academia“ i ,,Jujutsu Kaisen“ bi bili idealni moderniji primjeri) – tu treba da se desi neki okršaj, pa ,,dobrice“ među likovima tu treba pripremiti. Pa oni prolaze neku manje ili više očiglednu obuku, kao školske časove sa strašno mudrim profesorima i instruktorima, koji, opet, imaju neke svoje muke... Do momenta kad se treninzi pretvore u takmičenja učenika (je li, da bi oni na taj način još više i brše napredovali). A onda, kao naprečac i na prepad, sav taj divni proces učenja prekinu neki mnogo zli likovi. Ozbiljno, koliko puta ste sve to vidjeli u animama? Unazad dvije ili više decenija?

Ubice demona u vrtlogu borbe dobra i zla u četvrtoj sezoni (foto: crunchyroll.com)

 

E, ,,Demon Slayer“ uspijeva, da u rigidnoj formi takve pripreme za ,,finalni okršaj sa ultimativnim zlom“ – ispriča mnogo više. A tiče se, prije svega, onih okidača i damara koji nas pokreću da se borimo. Ozbiljno, što ćera tog Tanđira, izranjavanog, umornog, izrešetanog ličnim gubicima, da i dalje istrajava kao neko sunce radosti i pravičnosti i drugarstva? Ili, što je to što ćera sve njih? Recimo jednog Gjomei Himeđimu, ,,haširu kamena“ – da nakon strašnih gubitaka i još strašnijih optužbi i samoće – bude najtvrđi i najlojalniji vjernik u pohodu tih ratnika svjetlosti? Sve odgovore kriju ovih osam epizoda.

Stvarne osobe

Samo kratko o tom Gjomeiju: ne želimo da otkrivamo pretjerano radnju četvrte sezone – ali, od svih hašira ratnika koje smo do sada upoznali, on djeluje ubjedljivo najkompleksnije i najstvarnije. Taj osjećaj, da su ovi ,,lovci na demone“ - u osvit ,,Meiđi ere“ i rapidne industrijske revolucije u Japanu krajem 19. vijeka – na neki svoj otkačeni način sasvim stvarne osobe – je najbolji u ,,Demon Slayer“. Pa i onda, kad je jasno da su i ciljano oslikani kao simboli nekih konkretnih karakternih crta, ili tipova ličnosti.

Nego – u centru svega je, naravno, i dalje mali Tanđiro. Dijete kojem su demoni od porodice napravili samo krvavo zgarište od uspomena. I na njemu (to već znate od početka) – ostavili samo sestru Nezuko, na putu da se i sama pretvori u demonku. Samo što Tanđiro, evo godinama, to nikako ne dozvoljava; i zajednički se bore, da se ta transformacija ipak ne desi. Da sačuvaju nešto ljudsko u njoj. Kakav je to trijumf i kakvo čudo od života i djetinje ljubavi – vidjeli ste na kraju prethodne, treće sezone.

Na počeku četvrte, zna se – treba platiti cijenu skupih pobjeda. Suočiti se sa nekim strašnim gubicima. Izvidati duboke, stare i neke novije ožiljke. I nastaviti dalje; pronaći novi motiv za borbu. Više, jače, brže – jer, zna se, najteži obračuni tek predstoje. Neki od junaka, prvi sam Tanđiro, ni ne znaju da li su bili dostojni nekih prethodnih trijumfa. Ili – zbog čega su baš oni preživjeli, a neki drugi ne... I gdje je tu sve smisao. To su dileme koje će pred sobom, kao nepremostive prepreke, postavljati i mnogo stariji, iskusniji – ako hoćete i plemenitiji borci od Tanđira.

E tu, na tom razmeđu, svega što je bilo i svega što može biti, na sastavima nekih umornih, škripavih, izranjavanih zglobova – nastavlja se ,,Demon Slayer“. Pa je sve to i mnogo više od jednog običnog treninga, ili akademije za borce protiv natprirodnog zla. U jednom momentu postaje i divna balada o prolaznosti – jedna velika simfonija i pjesma o tome kako prolaznost valja prigrliti, da bi nešto drugo, mnogo vrednije od vječnosti života, ipak trajalo.

Hašira ljubavi

Jasno vam je, konačno, da ,,Demon Slayer“ postaje mnogo ozbiljna priča. Ne u onim konotacijama o vječitim i potrebnim ratovima, o sukobima kao nezaobilaznom dijelu naše prirode, u takođe kultnoj ,,Attack on Titan“ animi završenoj prošle godine. Nego, u jednom intimnijem, realno ličnijem tonu. Koji u pravim momentima zna da bude obojen tonovima sjajne duhovitosti. Onda kad se, recimo, na istom treningu nađu stari drugovi Tanđiro, Zenicu i Inosuke. Ili onda kad ,,hašira ljubavi“ Micuri, uz muziku, svoj trening za najstrašnije ratnike pretvori u – neke mnogo opasne i otkačene pilates vježbe.

Ovaj dio adaptacije mange Kojoharu Gotugea samo je na prvu loptu više meditativan, sporiji... A u pravim, sasvim neočekivanim momentima, dočekuje pravu eksploziju i pandemonijum, vrtlog od akcije. Završna epizoda sezone (u skoro duplo dužem trajanju od uobičajenih 24 minuta) je najbolji primjer i otprilike demonstracija i reklama, što nas sve čeka u narednim obračunima sa Muzanom... Zlom, koje u ogledalu jedne uzvišene umiruće mladosti – u jednom bitnom momentu ispane i potpuno bijedno i sićušno.

Ključna riječ za ,,Demon Slayer“ tako postaje, u četvrtoj sezoni – onaj oslonac, težište, o kom pobožno i u molitvi govori jedan ,,hašira kamena“ Gjomei. A taj oslonac – to je, u konačnici, jedan temelj od ličnog iskustva i svega onog što su naši junaci od sebe ugradili i pružili – za druge ljude. Gledajte ,,Demon Slayer“: naučićete tu, što za Japance i sve te ljude Istoka zaista znači – biti uzvišeno. I zbog čega jedan mali Tanđiro vjeruje, da ima kraja jednom hiljadugodišnjem zlu i košmaru, zvanom Muzan. 

Izvor:Pobjeda