Nekoliko hiljada ljudi živjelo je u  sklepanim barakama, bez struje, vode, sanitaria, u blatu kad je zima ili prašini od koje se ne može disati, kad upekne podgorički žaropek. Krajem jula 2012. u jednom takvom žaropeku izgorio je Kamp jedan. Drvene barake nije mogao spasiti niko, a tog dana je bez krova nad glavom ostalo 800 ljudi.

Onda su iz Evrope poručili da su uslovi u kojima žive Romi na Vrelima Ribničkim, većina izbjeglice sa Kosova, ispod nivoa ljudskosti i da se Kampovi I i II na Koniku moraju zatvoriti.

Izgorjele barake u Kampu I zamjenili su kontejneri, a za stanovnike Kampa II Evropska Unija je finansirala izgradnju pet zgrada sa 120 stanova. Tako su mnoge romske porodice, poslije 16 godina lomatanja po ledinama Ćemovskog polja , dobile krov na glavom.

Vrata garsonjere na drugom spratu otvara nam starica koja u njoj živi sa dvije unuke. Predstavlja nam se kao Ajkuna. Kaže da je prije 16 godina pobjegla iz ratom zahvaćene Đakovice. Ima četiri sina, dva su joj u inostranstvu, dva u zatvoru. Ona osuđena da brine o dvije unuke, od kojih jedna ide u vrtić, a druga u školu.

-  Svi dobro pamtimo kako nam je bilo u onim barakama, bez struje, bez vode, u prljavštini od koje su djeca bila stalno bolesna. Sad su uslovi mnogo bolji, unuke mi idu u vrtić i školu, zadovoljna sam. – kaže Ajkuna.

U tridesetak kvadrata u kojima obitava sa svoje dvije unuke, Ajkuna ima dva dušeka za spavanje, mali stočić i stari televizor. Ima i električni šporet koji je dobila od predstavnika EU kao dar za useljenje. Ona i svi  stanari romskih zgrada. Na podu i dušecima prostrta dječja gardaroba dok Ajkuna sjedi na maloj drvenoj stolici i priča.

-Lijepo je što nas tri imamo i vodu i struju i svoja vrata, samo ko će to da plati?  Već su počeli da nas isključuju jer nemamo da platimo, a ja nemam primanja, a moram da prehranim njih dvije. Trebalo bi mi da nabavim i neki krevet da ne spavamo na podu.- nabraja Ajkuna svoje probleme.

I kaže, nada se da će joj neko pomoći, ne radi nje već radi djevojčica kojima želi bolju sudbinu nego što je njena. Mada joj je jasno da se i njena promjenila nabolje. Mada joj dosta toga fali.

Ajkinine unuke nijesu jednine u Crnoj Gori sa ovakvom, neizvjesnom sudbinom. Uje­di­nje­ne na­ci­je  pro­cje­nju­ju da u Cr­noj Go­ri 10 od­sto dje­ce, od­no­sno 14.500 ma­li­ša­na, ži­vi u si­ro­ma­štvu, dok 18.850 ma­lo­ljet­ni­ka, ili 13 od­sto, oba­vlja te­ške fi­zič­ke po­slo­ve. U do­ku­men­tu In­te­gri­sa­ni pro­gram UN za Cr­nu Go­ru u pe­ri­o­du od 2017. do 2021. go­di­ne – Okvir raz­voj­ne po­mo­ći za Cr­nu Go­ru pi­še da se na­ša ze­mlja i da­lje su­o­ča­va sa iza­zo­vi­ma ko­ji su ob­u­hva­će­ni pi­ta­njem si­ro­ma­štva. Pre­ma po­sled­njim po­da­ci­ma Mon­sta­ta, u Cr­noj Go­ri ži­vi oko 145.000 dje­ce.