Tribunal za bivšu Jugoslaviju je 1999, podsjećaju, tražio izručenje Miloševića, a dvije godine kasnije političar je završio u Hagu, iako je prvo sud nazvao nelegitimnim.

Ruski medij u nastavku detaljno elaborira kako je balkanski političar, koji je 13 godina vladao Srbijom i Jugoslavijom, završio i umro u zatvoru u Hagu.

MKS je optužio Putina i ombudsmanku za djecu Mariju Lvovu Belovu za deportacije ukrajinske djece.

Slična je bila i prva optužba koju je Haški tribunal iznio protiv jugoslovenskog lidera 1999. – učešće u kriminalnoj grupi, čija je svrha bila deportacija oko 800.000 kosovskih Albanaca.

Tokom ovog prisilnog raseljavanja civila, jugoslovenske i srpske snage su, prema optužbama, „sistematski granatirale gradove i sela, palile kuće i imanja, oštećivale i uništavale kulturne i vjerske institucije kosovskih Albanaca, ubijale civile i seksualno zlostavljale kosovske Albanke“, podsjeća Agentstvo.

Milošević je ukupno optužen za 21 ratni zločin počinjen na teritoriji Kosova, Hrvatske, Bosne i Hercegovine. Glavne tačke optužnice su genocid, deportacije, ubistva, politički, rasni ili vjerski progoni, zatvaranje, mučenje, napadi na civile i civilne objekte.

Do ljeta 1999. Milošević je izgubio svoj četvrti rat – na Kosovu (prva tri izgubljena oružana sukoba – u Sloveniji, Hrvatskoj i Bosni), rekao je u izjavi za ruski portal advokat i novinar Ilija Vukelić.

“Rat na Kosovu je okončan kada je u junu 1999. nakon NATO bombardovanja, Milošević potpisao Kumanovski sporazum sa mirovnim trupom NATO-a na Kosovu. Morao je da pristane na praktičnu kapitulaciju – na povlačenje vojnih, policijskih i paravojnih formacija sa Kosova i ulazak mirovnih snaga“, prisjeća se Vukelić.

Nakon što je izdat nalog za hapšenje Miloševića i podignuta optužnicu protiv njega, jugoslovenska vlada je Haški tribunal nazvala nelegitimnim tijelom i oruđem NATO-a i Zapada, rekao je Vukelić za Agentstvo.

Istovremeno, podsjeća on, Milošević je još 1995. priznao legitimitet Haškog tribunala i obavezao se da će sa njim sarađivati, pošto je potpisao Dejtonski sporazum, kojim je okončan rat u Bosni i Hercegovini.

Jedna od tačaka ovih sporazuma bila je saradnja sa Haškim tribunalom, uključujući i pritvor optuženih.

Za vrijeme Miloševića, Beograd je počeo da izručuje optužene Hagu. Jedan od prvih koji je poslat i osuđen za genocid u Srebrenici bio je vojnik Republike Srpske Dražen Erdemović.

Poslije optužbi Haškog tribunala, jugoslovenske vlasti se nisu ograničile na verbalnu retoriku. Jugoslavija je održala proces protiv lidera i vojske zemalja NATO-a.

Mjesec dana prije nego što je Milošević smijenjen sa vlasti, Okružni sud u Beogradu osudio je u odsustvu Bila Klintona, Medlin Olbrajt, Vilijama Koena, Tonija Blera, Žaka Širaka, Gerharda Šredera, Havijera Solanu i niz drugih zapadnih političara na 20 godina zatvora.

Svi su proglašeni krivima za podsticanje agresivnog rata, ratne zločine protiv civilnog stanovništva, korišćenje zabranjenih sredstava borbe, pokušaj ubistva Miloševića i narušavanje jugoslovenskog suvereniteta. Tokom sudskih ročišta, u sudnici su bile tablice sa imenima.

Poslije Miloševićevog odlaska, presuda je ukinuta u drugom stepenu, a potom je i samo tužilaštvo povuklo tužbu, rekao je Vukelić.

Prije svega to što je u septembru 2000. izgubio predsjedničke izbore, kaže Vukelić.

Jedino sa čime se Milošević nije slagao je pobjeda njegovog protivnika Vojislava Koštunice u prvom krugu, rekao je on.

Predsjednik, koga traži Hag, pokušao je da insistira na drugom krugu, ali je popustio pod pritiskom protesta: širom zemlje održane su stotine hiljada skupova podrške Koštunici.

Na izborima 2000. pitanje izručenja Miloševića Hagu bilo je daleko od najhitnijeg – opoziciji je bilo važno da ga zbaci s vlasti, kaže Vukelič.

“Pitanje ekstradicije počelo je da izbija u prvi plan kako se nova vlast konsolidovala do proljeća 2001. Istovremeno, Zapad je zahtijevao da Beograd ispuni nalog MKSJ. Sankcije uvedene Beogradu početkom 1990-ih ukinute su čim je Vojislav Koštunica postao predsjednik. Istovremeno, finansijsku pomoć Jugoslaviji pružale su zapadne zemlje, i to bez uslovljavanja izručenja bivšeg predsjednika. Do proljeća 2001. u Jugoslaviji su postajali sve veći zahtjevi da se Milošević procesuira ne samo za ratne zločine već i za korupciju“, rekao je Vukelić.

U martu 2001. srpske vlasti su raspisale potjernicu za bivšim liderom zbog optužbi da je za bescijenje kupio skupu vilu, koju je dobio za samo 1.000 dolara.

Miloševićeve pristalice podigle su barikade ispred vile da ga zaštite, ali su bile brojčano nadjačane.

Nakon kratkog sukoba ispred njegove rezidencije u martu 2001. bivši predsjednik je dobrovoljno pristao da ode u beogradski zatvor.

U Srbiji su počeli da pripremaju suđenje Miloševiću u slučaju korupcije.

Ali tadašnji premijer Zoran Đinđić smatrao je da je neophodno izručiti ratne zločince i sarađivati sa Zapadom, koji je početkom 2000-ih obnovio rad diplomatskih misija prekinutih tokom bombardovanja 1999. i počeo da pomaže ratom razorenu zemlju.

Predsjednik Koštunica nije odbio saradnju, ali je rekao da je izručenje državljana Srbije bez njihovog pristanka suprotno Ustavu, podsjeća Vukelić.

Uprkos primjedbama predsjednika, pa čak i zabrani Ustavnog suda, Đinđićeva vlada je odlučila da izruči Miloševića Hagu. Desilo se to 28. juna 2001.

Đinđić je odlučio da izruči Miloševića pod pritiskom Zapada, ali i zbog toga što je ostanak bivšeg predsjednika u zemlji stvarao rizike za novu vladu, koja je krenula ka obnavljanju odnosa sa Zapadom, kaže Maksim Samorukov, saradnik Karnegi zadužbine.

“Zapad je neformalno povezao izručenje svrgnutog predsjednika sa obnavljanjem odnosa: ako želite da pokažete svoju namjeru da budete dio evropskog svijeta, onda morate to nečim da potvrdite. To je razumio i bezbjednosni aparat, koji je poslije svrgavanja Miloševića ostao isti, ali se nije protivio njegovom izručenju“, objašnjava Samorukov.

Srbi su imali nekoliko velikih potraživanja prema svom vođi. Krajnje desničari i nacionalisti optužili su ga da je izgubio četiri rata na Balkanu.

S druge strane, bilo je dosta protivnika ratova.

Mobilizacija objavljena 1991. dovela je do masovnih dezertiranja i protesta. Žene su čak zauzele parlament, uzvikujući „Vratite naše sinove“.

“Poslije toga je postalo jasno da je mobilizacija propala, a onda je Milošević stvorio paravojne odrede, u stvari, oni su bili njegovi prigožini, koji su se pokazali kao dobri za posebna zvjerstva“, prisjeća se Vukelič.

Prema njegovim riječima, do kraja 1990-ih ljudi su bili veoma umorni od ratova i međunarodne izolacije, što je uništilo ekonomiju.

Premijer Đinđić, koji je izručio Miloševića ubijen je 2003. Istraga je zaključila da su ubice pokušavale da spriječe izručenje srpskih ratnih zločinaca Haškom tribunalu.

Vukelič kaže da se u Srbiji sada mogu vidjeti grafiti jednog od lidera vojske bosanskih Srba Ratka Mladića i ratnog predsednika bh. entiteta Republike Srpske Radovana Karadžića, koji su osuđeni na doživotnu robiju u Hagu.

“To pokazuje kako ih tretiraju kao srpske heroje. Ali nećete vidjeti Miloševićeve grafite. Postoji percepcija da je ovo antisrpsko suđenje, ali to nije zbog Miloševića, već zato što je više Srba osuđeno“, kaže Vukelić.

Za vrijeme Miloševićeve vladavine nezavisni mediji su kažnjavani zbog kritikovanja vlasti, postojala je i jaka opozicija, koja je, na primjer, pobijedila na lokalnim izborima u većim gradovima 1996.

“Milošević je pokušao da ‘ukrade’ izbore, ali je opozicija to zaustavila. Kada su vlasti 1996. odbile da priznaju pobjedu opozicije na lokalnim izborima, u roku od tri mjeseca na ulice je izašlo do 150.000 ljudi, a Milošević je morao da se složi sa rezultatima glasanja“, ukazuje Vukelić.

Tokom predsjedničkih izbora 2000. koji su doveli do njegove ostavke, jugoslovenski lider nije mogao da spriječi stvaranje jake opozicione koalicije.

“I ne zato što nije želio, već zato što se nije usuđivao da to uradi. Da je pokušao, bio bi srušen mnogo ranije. Srbija ima snažnu demokratsku tradiciju neposlušnosti vladarima“, smatra Vukelič.

Da bi sudbinu Miloševića podijelio ruski lider, neophodno je da Rusija dosljedno prolazi kroz sve faze kroz koje je Jugoslavija prošla 1990-ih i 2000-ih.

Prije svega, to su izgubljeni ratovi, pojava jake opozicije i njena pobeda na predsjedničkim izborima, kao i masovni protesti, navodi Maksim Samorukov, istraživač Karnegijeve zadužbine.

„Sada smo u početnoj fazi, kada je Rusija počela da se svađa sa svojim susjedima. Međutim, da ponovimo sudbinu Miloševića, potrebni su nam i vojni porazi, uticajna opozicija, masovni protestni pokret i razumijevanje dijela aparata moći da neće biti moguće nastaviti dalje sa ovim liderom“, kaže Samorukov.

Izručenje Miloševića Hagu, dodaje, postalo je moguće, uključujući zahvaljujući neformalnom sporazumu između snaga bezbjednosti i opozicije: „Postojalo je uvjerenje da se Milošević odavno iscrpio i samo je ometao sve“.

Još jedna velika razlika između Jugoslavije krajem devedesetih i moderne Rusije bila je u ekonomiji.

Do trenutka kada je izdat nalog za hapšenje Miloševića, ekonomija te balkanske zemlje bila je praktično devastirana.

“Prosječna plata u 1990-1991 bila je oko 91.1000 njemačkih maraka, a u decembru 1993. moja plata je bila pet maraka“, prisjeća se Vukelić.

U Rusiji, u prvoj ratnoj godini, prema zvaničnoj statistici, inflacija ne prelazi 12 odsto, a BDP je pao za samo 2,1 odsto.