Zagreb je 25.jula proglasio personama non grata predsjednika Skupštine Crne Gore Andriju Mandića, poslanika Milana Kneževića i potpredsjednika Vlade Aleksu Bečića.

Potez Hrvatske ne treba posmatrati samo kao hrvatsku, već evropsku politiku, kaže Goldstein i dodaje da je Rezolucija o genocidu u Jasenovcu koju je izglasala parlamentarna većina u Crnoj Gori – “rad u korist vlastite štete”.

Goldstein smatra i da je očigledan uticaj Srbije na odnose između Crne Gore i Hrvatske.

A to je, kako ocjenjuje, upravo ono što Rusija hoće: transfer interesa sa Ukajine na neuralgične tačke negdje drugo – na balkanske prostore koji uključuju Crnu Goru, Kosovo, Bosnu i Hercegovinu, Sjevernu Makedoniju.

RSE: Hrvatska je proglasila dva visoka državna funkcionera Crne Gore i jednog poslanika nepoželjnima. Je li Rezolucija o genocidu u Jasenovcu bila posljednja kap u nizu spornih pitanja – kao što su ploča u Morinju i brod Jadran?

Goldstein: Rezolucija o genocidu u Jasenovcu je sporna, kao i ova dva pitanja koja ste pomenuli, koji su takođe mogli biti razlog jednog takvog demarša.

Ima još jedna stvar, bazen u Kotoru, nazvan po Zoranu Gopčeviću, proslavljenom vaterpolisti, ali za kojeg mnogi svjedoci u Dubrovniku i okolici govore da je imao visoku zapovjednu dužnost u jednom od logora gdje su oni bili zatočeni. Tako da ta lista nije završena sa ovom rezolucijom.

Zagreb je imao niz mogućnosti da reagira, izabrali su ovu.

U smislu hrvatsko-crnogorskih odnosa nije se ništa dogodilo na nekoj visokoj razini. Treba shvatiti da Hrvatska time ne blokira ni na koji način put Crne Gore prema EU, ali daje jasan znak da su takve stvari Hrvatskoj neprihvatljive.

Dakle, to nije upereno protiv Crne Gore, protiv crnogorskih interesa, nego protiv nekih osoba koje zagovaraju i realiziraju antievropski put Crne Gore.

Iako sam hrvatski državljanin, pa bi neko rekao da nemam pravo govoriti što su crnogorski interesi, ja mislim da se radi u korist vlastite štete, govoreći sa pozicije strateških određenja Crne Gore i njene želje da se priključi euroatlantskim integracijama.

Crna Gora je članica NATO-a, sad treba ići ka EU i ovo sigurno nije najbolji put.

Hrvatska politika je i politika EU

RSE: Ministar vanjskih poslova Gordan Grlić-Radman je kazao da Hrvatska neće blokirati put Crne Gore u EU, ali “da postoje drugi mehanizmi kako bi se uticalo na određene odluke”. Što na raspolaganju ima Hrvatska u tom smislu i koliko na njene poteze utiče Brisel, koji Crnu Goru – mnogi će reći mimo stvarnih zasluga- proglašava najozbiljnijim kandidatom za EU?

Goldstein: Mislim da Crna Gora po mnogim elementima zaslužuje članstvo u EU. Ta debata tko zaslužuje biti u EU je vječna – sad se govori o tome da neke članice koje su unutra već dvadesetak godina, to ne zaslužuju. Prema tome, ja bih jednostavno stavio na stranu tu debatu. Dakle, mislim da Crna Gora zaslužuje da ide u EU, ali u svakom trenutku to treba i potvrđivati.

A ovaj potez Hrvatske nije samo dio hrvatske politike, to je evropska politika.

Znamo da je u posljednjem trenutku visoki predstavnik EU Šarl Mišel (Charles Michel) odustao od posjete Crnoj Gori. On je u bliskoj vezi sa premijerom Andrejom Plenkovićem, i ova odluka nije odluka ministarstva vanjskih poslova Hrvatske, nego Vlade i Plenkovića osobno.

To ne treba smatrati samo hrvatskom politikom, to je sada postala evropska politika, i Hrvatska sigurno neće iskakati iz određenih evropskih obrazaca ponašanja.

Jer se, pogotovo od ruske agresije na Ukrajinu, ogolila uloga određenih faktora i u crnogorskoj politici, i tu Evropa jednostavno neće biti voljna praviti kompromise.

Uvidjeli su stratešku igru koja se igra, i Brisel će posredno otežavati crnogorskoj strani put prema EU.

Na koji način bi to bilo, meni je teško reći jer ne poznajem u detalje stanje crnogorskog pristupnog procesa. S druge strane, imaćemo novu Evropsku komisiju koja će na stvari gledati drugačije i možda imati drugačiju agendu.

U svakom slučaju, Rezolucija o genocidu je – rad u korist vlastite štete.

Rezolucija pokazala da je Crna Gora “moneta za potkusurivanje”

Pri tome, ja ne želim štediti hrvatsku politiku.

Odnos Hrvatske prema Jasenovcu je jedna sada vrlo ružna debata o jednoj krajnje traumatičnoj stvari, jednoj tragediji Hrvatske i uopće bosansko-hercegovačke i povijesti bivše Jugoslavije – Jasenovac kao najgori ustaški logor.

Međutim, tu se uplela i srpska politika, politika Srbije i Dodika u ime Republike Srpske u BiH, koja inzistira na 700.000 žrtava, što nije istina, što svi znaju da nije istina.

Na tome se gradi neka ravnoteža odgovornosti u odnosu prema Srebrenici i ratovima 90-ih.

Hrvatska politika odgovara, posebno u posljednje vrijeme, kroz negiranje da se u Jasenovcu nije dogodio genocid nad Srbima, što opet nije istina, i vrlo je ružno.

Ali, onda se na kraju postavlja pitanje, kakva je uloga Crne Gore u svemu tome, zašto se Crna Gora mora upetljavati u tu ružnu utakmicu?

Zašto se onda recimo ne uključuje oko pitanja Kurdistana? To je isto važno pitanje.

Dakle, stvari su u tom jasenovačkom problemu i kulturi sjećanja koja se od njega vuče četrdesetak godina i suviše osjetljive, da bi Crna Gora bila, na neki način, tu ravnopravan igrač.

A nije ravnopravan igrač, nego ono što je Tito često govorio: “ne želimo biti moneta za potkusurivanje”. To je ružan kvalifikativ, ali mislim da se to događa Crnoj Gori sada, i žao mi je zbog toga, ali to moram reći.

Uticaj Srbije i Rusije

RSE: Opozicija u Crnoj Gori smatra da aktuelna vlast pod diktatom Beograda radi na pogoršanju odnosa sa Hrvatskom kako bi se usporio evropski put Crne Gore. Smatrate li da postoji uticaj trećih strana na odnose dvije države?

Goldstein: Utjecaj Beograda, u ovom smislu negativan, je apsolutno tu. Treća strana, apsolutno. Rusija, koja na svaki način pokušava preseliti neuralgične točke sa Ukrajine na neka druga mjesta.

Ne vjerujem da bi na bivšem jugoslovenskom prostoru moglo doći do rata, ali nategnuti odnosi i blokade udaljavaju od ekonomskog i društvenog prosperiteta.

To je ono što Rusija hoće, kao i transfer interesa prema ovim našim krajevima uključujući Crnu Goru, Kosovo, Bosnu i Hercegovinu, pa i Sjevernu Makedoniju.

Ruska strategija je smanjiti interes zapadne javnosti za Ukrajinu i onda nametnuti neko mirovno rješenje koje bi joj išlo na ruku. Uz to, strategija je i transfer interesa prema neuralgičnim tačkama drugdje, a to je prostor bivše Jugoslavije, gdje je jedna od mogućih točaka i Crna Gora.

RSE: Da li odnosi mogu eskalirati do toga da Hrvatska zakoči evropski integracije Crne Gore?

Goldstein: Iako sam krajnje kritičan prema Hrvatskoj i unutarnjoj i vanjskoj politici, mislim da to Hrvatska neće raditi sama.

Slovenija je blokirala prije 15-16 godina Hrvatsku na njezinom evropskom putu na godinu dana. Mislim da se to sada neće dogoditi.

Poznavajući Plenkovića i način funkcije Hrvatske vanjske politike, to će Brisel kolektivno odrađivati protiv Crne Gore, neće biti hrvatskog “iskakanja”.

Međutim, ja se nadam da eventualne blokade će biti više prema eksponentima antievropske politike, nego prema evropskoj Crnoj Gori koja uistinu želi evropeizaciju.

RSE: S obzirom na postojeću konstelaciju vlasti u Crnoj Gori, što bi moglo popraviti odnose sa Hrvatskom?

Goldstein: Na crnogorskoj strani je da napravi neki potez. Nažalost, moram upotrebiti taj epitet – ova rezolucija je bio vrlo glup potez. Nema druge riječi. To jednostavno nije tema za crnogorsku politiku, pogotovo u ovom osjetljivom trenutku na svim razinama međunarodne i unutrašnjopolitičke situacije.

Ova rezolucija je bio vrlo glup potez.

To je jednostavno nametnuto izvana.

Ako smijem sugerisati crnogorskoj politici, jednostavno bi trebalo kao znak dobre volje tu rezoluciju povući. Naći neki pravni put, proceduru, da se ona jednostavno dokine i da se Crna Gora makne iz tema i dilema koje ju se zapravo ne tiču.

To bi bio korak prema povratku na neki normalni, pozitivni ritam razvoja odnosa.

Suočavanje s prošlošću

RSE: Može li se reći da je sve ovo posljedice i neadekvatnog suočavanja sa zločinima na Balkanu, posebno – sopstvenim?

Goldstein: Apsolutno. Prošle godine sam objavio knjigu Povijesni revizionizam i neoustaštvo u Hrvatskoj od 1989. do danas.

Tematizirao sam prvenstveno Hrvatsku, ali sam se bavio i Srbijom, i Bosnom i Hercegovinom. Da, to je nažalost tako: ne postoji želja da se te nacije, te sredine suoče sa stvarnom poviješću, onime što se događalo 1991-95, odnosno 1941-45.

Vidimo revizionističke snage u svim tim društvima, od Hrvatske, preko sve tri strane u Bosni i Hercegovini, u Srbiji, isto tako i u Crnoj Gori sa jačanjem četničkih sentimenata.

To je pokazatelj da ni u današnjoj politici ne možemo naći pravi put.

A ukoliko se ne možemo suočiti sa lošim stranama naše vlastite povijesti, onda nismo sposobni na meritoran način govoriti ni o problemima suvremene politike.

Izvor:Radio Slobodna Evropa