Dogodilo se najzad. Bošnjačka stranka će u Vladu. S DF-om. Da bi namirila sitne interese. Predobri rahmetli Rafet Husović se, što se kaže, u grobu prevrće. Al’ ko u ovakvoj Bošnjačkoj stranci još mari za principe na kojima je on godinama gradio i stranku i povjerenje i politiku naših Bošnjaka.

Biće svakako ozbiljnih političkih analiza na temu kuda će ovo BS odvesti.

A što je do ovakve odluke Bošnjačku stranku dovelo? Trenutni interes. OK, i to je legitimno.

Ali bi u svakoj političkoj stranci valjda trebalo da postoji i neko ko vidi makar malo dalje od pukog zadovoljenja potreba za uhljebljenjima. Neko ko razumije da vrhunac svih interesa ne bi, po cijenu gaženja principa na kojima je stranka sazdana, trebalo da je zadnjica.

Ima u filmu „Okupacija u 26 slika“ Lordana Zafranovića sekvenca kada jedan od trojice mladih Dubrovčana, Italijan Toni, u sjajnoj izvedbi Milana Štrljića, pošto se pridružio ustašama, kočoperno ulazi u staru kapetansku kuću, koju je oteo porodici svog dotadašnjeg prijatelja. „Ovo je sad moja kuća“, izgovara razdragano šireći ruke uvis, ka spratovima starog zdanja. Željena kamena vila cijena je zla čiji je dio pristao da bude.

U filmu, premda kontroverznom, izvrsno je prikazan kontrast: s jedne strane su nacisti fascinirani nasiljem, ogrezli u hedonizam, seksualne orgije, primitivizam, kič i dekadenciju. S druge je plemenita i moralno neupitna porodica Tonijevog prijatelja Nika i njegovog oca, gospara Balda, čija stara dubrovačka loza savršeno pristaje kulturnom bogatstvu i nasljeđu drevnoga grada.

Nesretni Toni se nije nauživao u „svojoj“ kući. Bio je ipak samo obični izvršilac, a Mussolinijeva fašistička Italija tek epizoda uprkos Tonijevom ubjeđenju, izgovorenom trećem prijatelju Mihi kao opravdanje fašističkog aktivizma: „Znaš, Italija će ovdje ostat“.

Toni je prelomio kada je sebi priznao da mu je od dotadašnjih načela ipak draža razmetljiva raskoš okupacionih vlasti.

Nije u ranoj fazi metamorfoze razumio očinski prijekor kapetana Balda da taj sjaj i to obilje zaudaraju. Da je taj vonj „fašistički smrad“.

Utekao je naš antijunak Toni u eskapizam, u samozavaravanje da mu savjest, od težine saučesništva u sistemskom zlu, može olakšati poneka ispoljena ljudskost. Baš kao što i junaci naše priče kontaju da će politike poput „obnove“ kapele na Lovćenu, promjene fundamentalnog obilježja crnogorskog državljanstva, raznih otvorenih Balkana i sličnih prevara koje dovode u pitanje biće crnogorske države, njihova biračka baza lakše progutati ako pozapošljavaju dovoljno partijskih kadrova. Tim prije što takav mehanizam trgovine uticajem njeguju sve stranke u Crnoj Gori koje bilo gdje obavljaju bilo kakvu vlast. I nijedna tu nije čista. Posao u upravi, državnoj ili lokalnoj, u javnim preduzećima i paradržavnim kompanijama, vrijednost je za koju na izborima ubiraju glasove. I nije Bošnjačka stranka prva koja je zarad komadića vlasti i šačice privilegija pogazila principe. Ali je njena promjena ispala najradikalnija.

Mučila je BS dugo dilema. S jedne strane je načelo koje isključuje saradnju s negatorima srebreničkog genocida i glorifikatorima koljača, principijelan stav koji, međutim, ne donosi ništa konkretno do čista obraza i mirnog sna. S druge strane je opipljiva trenutna korist – kolika-tolika. Prelomili su. Mašala.

Zašto u državi u kojoj se čak šefica Delegacije EU na zvaničnom sastanku s čelnikom parlamenta slika ispred zastave koja nije ni državna ni službena, zašto u državi čija vlast odluči da neće da se suprotstavi grupi nasilnika koja u više navrata ne dopušta održavanje izbora, zašto u državi koja je, dakle, dovedena u stanje da se svime može trgovati, da je sve na prodaju, ne bi na prodaju bio i ključni princip? Ili obraz?

Makar je nešto pozitivno u ovom potezu Bošnjačke stranke. Utvrđena im je cijena na vrhuncu tržišne vrijednosti. Sljedeći put će koštati manje.

Je li im za zamjeriti? Nije. Je li BS dužna da tvrdoglavim insistiranjem na principima ostane posljednja na braniku crnogorske suverenosti i građanske Crne Gore kada su tu poziciju napustili svi s kojima je posttridesetoavgustovska vlast željela da sarađuje?

Čitam ovih dana sjajnu metaforu da se BS „ukrcava na Titanik“. Možda je, ili je čak vjerovatno da je tako. Ali na obali s koje se ukrcala odavno nema nikog dovoljno snažnog, a istovremeno iole odvažnog i politički iskusnog, s jasnim ciljem, dovoljno hrabrog da taj cilj formuliše i dovoljno vještog da koncipira održiv plan kako do tog cilja stići.

(Stavovi autora ne odražavaju nužno uređivačku politiku redakcije)

 

Izvor: Standard