Poznati ekonomisti, demografi i sociolozi ukazuju da, s obzirom na faktore koji opredjeljuju veličinu neke metropole, s obzirom na prostorne, prirodne, privredne, demografske, sociološke i druge uslove, Podgorica treba da ima najviše 160.000 stanovnika. Imajući u vidu činjenicu da danas Crna Gora ima oko 620.000 stanovnika, da ima najvažnije resurse na sjeveru i jugu države, koje treba valorizovati i razvijati, pogrešno je razvijati Glavni grad sadašnjom dinamikom, a zapostaviti mnogo značajnije resurse. To je jasno istaknuto na dva značajna naučna skupa održana krajem 80-ih godina u tadašnjem Titogradu, na kojima sam i ja prisustvovao, kao naučni radnik i privrednik. Tema skupova je bila "Regionalni razvoj Crne Gore i razvoj gradova". Titograd je tada imao, po zvaničnim podacima 80.000 stanovnika, uključujući Zetu i Tuzi, i po broju stanovnika u bivšoj Jugoslaviji bio na 31. mjestu. Danas ima blizu 200.000 stanovnika, bez Zete i Tuzi. Gradi se intenzivno, ignorišući prostorne planove, kojih često i nema, važno je samo pronaći slobodno mjesto, pa uz pomoć korupcije, dobijaju se dozvole za građenje, a često i bez njih. Pa se onda digne i "kuka i motika", protesti građana, što stvara vrlo ružnu sliku koja ide u svijet. Nažalost, takva nam je danas Podgorica, utamničena između želje građana da što prije dobiju krov nad glavom, i građevinske i bankarske mafije. Glavno je bilo izgraditi stambenu zgradu, a o pratećim objektima (škole, vrtići, domovi zdravlja, zelene površine) "lako ćemo", po onoj narodnoj. I onda, kada se izgrade pojedini kvartovi, po raznim televizijama i portalima kojih je u Crnoj Gori značajan broj nastane kuknjava, a posebno u septembru u stilu; nema dovoljno školskog prostora, vrtića, zelenih površina itd. Mnoge fabrike u Podgorici sravnili su sa zemljom zbog stambene izgradnje. Sramota! Sada prijete i dijelu koji se odnosi na "Sadine" kultno poljoprivredno zemljište Agrokombinata iz doba 70-ih godina. Polako napadaju i Ćemovsko polje, desno uz Bulevar prema Golubovcima. I tako, malo po malo, 2050. godine, po proračunima, Podgorica će narasti do blizu 400.000 stanovnika i činiće 80 odsto stanovništva Crne Gore. Pored neznavenih partitokratskih vlada i pojedinaca, ovakav trend, nažalost nepovoljan, snažno podržavaju građevinska i bankarska mafija.

Gospodo građevinci, zar nije nemoralno da kvadrat stambenih objekata, po cijeni koštanja od 1.000 eura, prodajete u Podgorici za 1.800 eura? Gospodo iz Centralne banke, koji ste vrhovni gospodari monetarne vlasti, jeste li se zapitali da li je mnogo za crnogorski prostor ovoliko komercijalnih banaka? Navedite benefite koje ima crnogorska privreda od ovoliko banaka, posebno sa aspekta cijene novca, čak i kada su u pitanju najveće kompanije, a da ne govorim o malom i srednjem biznisu. Oni se bave jedino odobravanjem stambenih i nešto malo potrošačkih kredita i ništa više. Jedini benefit od njih je što zapošljavaju 1.000 naših građana. Gospodo iz Vlade, zar nije dovoljno jada Crnoj Gori, što uz bilans ekonomskih odnosa sa inostranstvom koji je najnegativniji u regionu, odnosno gori je i od niza afričkih zemalja, dozvoljavate da se i na ovaj način odlijevaju značajna sredstva iz Crne Gore. I tako, ovakvim ponašanjem države, a posebno zbog želje građana da žive u Glavnom gradu, kao i djelovanjem građevinske i bankarske mafije, u Crnoj Gori hiljade njenih građana polako prelazi u "humano" dužničko ropstvo, otplaćujući stambene kredite od 20 do 30 godina.

Tako nije bilo u bivšoj Jugoslaviji. Radio sam u njoj više od 20 godina. U tadašnjem Titogradu bila je jedna jedina državna banka i to Titogradska osnovna banka, kao i filijala beogradske Invest banke. Dakle, nije bilo inostranih komercijalnih banaka, pa su domaće banke servisirale potrebe privrede (45 fabrika tada u Crnoj Gori). Danas je sve propalo, sve je uništila pljačkaška privatizacija, korupcija i nepotizam. A, pored svega toga, već 35 godina državu vode nekompetentni i korumpirani kadrovi.

Na dva pomenuta skupa u Titogradu, najveći, tada, eksperti iz bivše Jugoslavije su jasno istakli da je razvojna šansa Crne Gore u narednih 200 godina Sjever. Jasno su istakli da se na sjeveru Crne Gore može stvoriti neka nova Austrija ili Švajcarska, ali su naveli i uslove koje treba stvoriti, a prije svih infrastrukturu. Vjerujte, u Austriji i Švajcarskoj (bio sam nekoliko puta kao privrednik), na svakom brdu nalazi se jedna ili dvije farme, prerađivački kapaciteti, škole i bolnice. Tamo se ne razlikuju mnogo sela od gradova, tamo teče mlijeko potocima, najveći su proizvođači mesa i izvoznici, a njihov standard je 3,5 puta veći od našeg. Za razliku od njih, nama se danas sjever prazni, katuni ostaju bez stoke, a škole bez đaka i to sve pred našim očima. A, dobro se sjećam 70-ih i 80-ih godina prošlog vijeka, na sjeveru Crne Gore 10-12 fabrika. Bilo je tu i energetike, zatim metaloprerade, industrije kože, obuće i tekstila, drvoprerade. Radnici sa sela dolazili su u gradove da rade u industriji a nijesu zapostavljali ni selo. Bavili su se uglavnom stočarstvom. Radile su sve škole i u najzabačenijim krajevima. Poneko se i tada iseljavao i to uglavnom van granica. Tokom poslednje decenije prošlog vijeka, dezintegracijom bivše države, sve je to zamrlo. Fabrike su uništene, uglavnom pljačkaškom privatizacijom, buljuci stoke prepolovljeni, a škole su jedna za drugom ostajale bez đaka. Takav trend je nastavljen sve do današnjih dana, ali sa mnogo većom dinamikom.

Ako se nastavi sadašnji trend, za 50 godina na sjeveru više neće biti našeg naroda ili, u najcrnjem scenariju, ove prostore naseliće Indusi, Kinezi, Afrikanci ili ko zna još ko. Daj Bože da se varam.

Izvor:DAN