Ko je četnik iz Staroga Bara?

Ako odete u Stari Bar i prošetate Starobarskom čaršijom, kada se ista lomi kod bedema, odmah iznad konobe Kaldrma koju svima preporučujem, nalazi se štand čovjeka koji je dizajniran da provocira. I vjerujte da nikad nisam čuo od Starobarana muslimana da se žale na njega, ali on i dalje provocira. Prvo što sam svojim ušima čuo kako ih pozdravlja sa “mer’aba”, onda kada tokom ezana sa obližnjih džamija, isti gospodin pušta četničke pjesme, itd itd.Na kući mu visi sijaset zastava i na vrhu ogromna srpska trobojka.

 

Stari Bar je multietnička sredina, ali je i centar najžešćeg djelovanja rusko-srpske propagande. Da Bog oprosti, od izgradnje diznilend crkve svetoga Vladimira, do litija i lokalnih vitezova se ne može živjeti, kao da je u gradu ista vlast kao u Budvi, a nije.
Ovaj trgovac se ponaša isto godinama, ali se u zadnje vrijeme osilio i provocira bez pardona. Ovo zadnje sa ratnim zločincima je svima upalo u oči.
Ko zna koliko bi ga još i starobarani i Barani trpjeli da mediji ove fotografije nisu objavili.

 

Problem je što mi potpuno zapostavljamo činjenicu da je u Crnoj Gori na djelu žestoka radikalizacija pravoslavnog i srpskog stanovništva. Radikalizacija koja se sprovodi u Srbiji, Bosni i preliva se u Crnu Goru. Što očekivati od Vučićevog režima koji predstavlja kontinuitet sa Miloševićevim režimom.

 

Sve ovo što se dešava sa Srbijom i Srbima u regionu počelo je povratkom Aleksandra Vučića na vlast i to svima treba da bude jasno.
Kolumnistkinja CdM-a Valentina Ostojić je genijalno primjetila na tviteru prije neki dan da je njoj kao mladoj osobi totalno nerelevantna priča o “30 godina DPS-a” kada ona više od pola svog politički aktivnog života ima DF na vlasti. U Budvi u gradu u kome ja živim djeca koja su se rodila 2016. godine, dakle godine kada DF sa partnerima preuzima vlast, već idu u školu i ove godine pune osam godina. U ovom gradu je DPS vladao kraće nego drugi.

 

Otrijeznimo se i registrujmo problem. Na vlasti nam je radikalno desna, ultra-nacionalistička srpska stranka koja ima gradonačelnike u nekoliko gradova, koja radi direktno za interese režima u Beogradu i posredno onaj u Moskvi. Cilj ovih potonjih je da podstiču međuetničke tenzije i sukobe i stvaraju haos. Krajnji cilj je zaustavljanje Crne Gore na putu ka EU, dok Mišel pravi ćevape sa Vučićem u Beogradu.
Osim ovoga četnika iz Bara, okrenite se oko sebe, pogledajte ulice u Budvi, gužve u saobraćaju, smeće u Podgorici. Sve je to posljedica političke nestabilnosti i nekompetetnosti javne uprave. I posredno je rezultat djelovanja snaga koje znaju zašto politički destabilizuju Crnu Goru.
 

Propaganda, promocija i novi rat

Direktorica Akcije za ljudska prava (HRA) Tea Gorjanc Prelević ocijenila je da je veličanje ratnih zločinaca i negiranje zločina lažiranje istorije koje može da djeluje samo destruktivno po opšti interes, kakav je prije svega mir, a onda i ekonomska i svaka druga saradnja.
 

“Pored toga što se negiraju zločini i vrijeđaju žrtve, negira se i vladavina prava, jer se relativizuju presude i međunarodnih i nacionalnih sudova kojima su utvrđeni ti zločini. Negiranje genocida u Srebrenici,kao ‘politički stav’, je negiranje sudski utvrđenih činjenica.”

 

Ona je istakla da to ne doprinosi normalnim, mirnodopskim odnosima u regionu, a neće doprinijeti ni približavanju EU.
 

“Najveći problem je što su građani još uvijek žrtve propagande političkih grupacija čija politika bi mogla da pokrene neki novi rat.”
 

Murali, slogani i podsticanje mržnje

On je kazao da je ovakva praksa podržana od državnih institucija koje ulažu značajne resurse u produkciju i promociju sadržaja koji reinterpretiraju i relativizuju ratne zločine iz devedesetih godina.
 

“Ovo nalazi svoj odraz i u promociji imena i simbola ratnih zločinaca u javnim prostorima. Na primjer, Ratko Mladić, osuđen za genocid u Srebrenici i druge ratne zločine, slavi se kroz murale i grafite koji se nalaze na zidovima mnogih gradova u Srbiji. Ovakvi murali nisu samo simbolični gestovi, već predstavljaju otvorenu podršku zločinima za koje je on osuđen, te njihova zaštita od strane institucija šalje jasnu poruku da država podržava te zločine.”

 

Glorifikacija ratnih zločinaca, kaže, stvara i održava atmosferu etničke netrpeljivosti:
 

“Slogani poput ‘Nož, žica, Srebrenica’ postaju dio javnog diskursa, podstičući mržnju i nasilje protiv pripadnika drugih etničkih grupa. Ovakve prakse otežavaju proces pomirenja jer se njima negira i zločin i patnja žrtava, i tako dodatno otežava suočavanje s prošlošću.”

Istakao je da negiranje zločina i promocija počinilaca ima izrazito negativan uticaj na žrtve ratnih zločina i njihove porodice.

 

Pravnik i stručnjak za ljudska prava iz Srbije, Milan Antonijević ocijenio je da svako veličanje ratnih zločinaca udaljava cijeli region od saradnje i pomirenja.
 

“Nažalost, to vidimo u svim društvima. Vidi se i u Srbiji koja je možda najranije ušla u ovaj proces samih suđenja i nekih procesa protiv onih koji su bili odgovorni za ratne zločine. To je potom bilo vidljivo i u Hrvatskoj, BIH, a odnedavno i na Kosovu gdje se veoma teško i nerado govori o zločinima OVK, za šta se suđenja odvijaju u Hagu.”

 

On je kazao da će se nakon toga moći nekako napraviti atmosfera u kojoj je moguće i u Srbiji i drugim zemljama govoriti o odgovornosti, o pojedincima koji su oglašeni krivima za počinjene ratne zločine.
 

“I da ćemo konačno moći da izađemo iz tog narativa kolektivne krivice koja nas u svakom trenutku udaljava od suočavanja i odgovornosti. Nažalost, većina elita koja je 90-ih bila na vlasti, i te kako mnogo doprinosi tome da se govori o kolektivnoj krivici, da se ta krivica ne individualizuje, iako su presude i Haškog tribunala i Međunarodnog suda pravde potpuno jasne i govore o individualnoj krivici i ni na koji način ne impliciraju krivicu bilo kog naroda - ni srpskog, ni hrvatskog, ni bilo kog drugog.”

 

U OBRAZOVANJU KLJUČ

Gorjanc Prelević je naglasila da je neophodno obrazovanje djece, mladih i građana.
 

“Potrebna je odgovarajuća dopuna istorijskih udžbenika, obrazovanje za mir, za nenasilnu komunikaciju, za kritičko mišljenje, prepoznavanje i odbacivanje dogmatizma.”

Sve su to, kako je ocijenila, preduslovi za stvaranje građana koji će prozreti ekstremni nacionalizam kao destruktivnu pojavu koja ne zaslužuje njihovu podršku.

 

Nenad Golčevski naglašava da je ključna promjena politike sjećanja:
 

“Trenutna politika i praksa u Srbiji poriče zločine i odgovornost za njih, a slavi ratne zločince kao heroje, što doprinosi kreiranju fiktivne istorije koja ne odgovara činjenicama. Potrebno je napraviti radikalan zaokret i razviti nove politike koje će se fokusirati na obilježavanje stradanja i sjećanje na sve nevine žrtve rata.”

 

Istakao je da uvođenje obrazovnih programa koji se bave činjenicama o ratnim zločinima i njihovim posljedicama može igrati ključnu ulogu:
 

“U školama i na univerzitetima treba da se predaje o istoriji ratova iz 1990-ih godina, uz poseban fokus na sudski utvrđene činjenice o ratnim zločinima”, kazao je on, navodeći da je važna i uloga medija koji treba da ističu priče žrtava i preživjelih, čime će doprinijeti procesu pomirenja.