Već 14 godina, tačnije od maja 2010. godine, Velikom Britanijom vlada većina koju čine Konzervativci, ili sami ili s nekim partnerom.

To je rezultiralo s čak pet premijera koji su dolazili iz ove stranke, nakon što su od 1997. do 2010. godine vladala dva premijera iz Laburista - Tony Blair i Gordon Brown.

Tokom prethodnih 14 godina, u Britaniji se mnogo toga desilo, ali među tektonskim promjenama najveća je bila Brexit, odnosno izlazak ove zemlje iz Evropske unije.

Građani Velike Britanije su 2016. godine glasali za izlazak iz EU, što je Davida Camerona, najdugovječnijeg od prethodnih pet premijera, "otjeralo" s vlasti.

Kroz sve političke potrese vezane uz Brexit, Laburisti su u više navrata pokušali doći do vlasti, ali nisu u tome bili uspješni. Konzervativci su preživjeli i pomalo nestabilan Brexit, pandemiju virusa Covid-19, kao i vladavinu Borisa Johnsona, jednog od najkontroverznijih premijera u istoriji ove zemlje.

Na kraju, "grobar" ove stranke, ako se obistine predizborna predviđanja, bit će Rishi Sunak, bivši bankar, a kasnije i ministar finansija, prije nego što je 2022. godine preuzeo vlast od Liz Truss, koja je samo 50 dana bila premijerka Velike Britanije.

Teško je reći zašto je Sunak kao osoba toliko nepopularan među Britancima, osim objašnjenja da se radi o izrazito imućnom čovjeku, što "nije leglo" građanima Velike Britanije koji, kao i dobar dio Evrope, prolaze jednu vrstu ekonomske krize od početka ruske invazije na Ukrajinu.

Sunak je to pokušao "smiriti" s objavama na društvenim mrežama gdje gleda englesku fudbalsku reprezentaciju u lokalnom pubu ili posjetama farmerima, ali to nije bilo uspješno. Slika o bogatom bivšem bankaru, potpomognuta time da mu je supruga nasljednica velikog bogatstva, već je bila formirana, a spasa više nije bilo.

Što se tiče njegove vladavine konkretno, obilježena je čestim tenzijama, loše tajmiranim odlukama, te pokušajima da Konzervatvci, u potrazi za glasovima, odu još više ka desnoj strani političkog spektra, iako im to nije bilo pretjerano uspješno.

Ono što se desilo na terenu jeste da Sunakove ideje jednostavno nisu rezonirale s ljudima u Velikoj Britaniji. Pokušaj da riješi pitanje migracija, ključno za veliki broj ljudi, sa slanjem azilanata i migranata u Ruandu, većinom je dočekano s podsmijehom i označeno kao neozbiljno. To je trebao biti posljednj trzaj Konzervativne stranke da ostane na vlasti, ali je bio potpuni promašaj.

Međutim, najvjerovatnije se radi o zasićenosti. Ako pogledamo u istoriju britanske politike, promjene vlasti su bile relativno česte. Rijetko koji premijer se zadržavao nešto duže na liderskom mjestu, s iznimkama poput Margaret Thatcher ili Tony Blairom.

Drugim riječima, ljudi žele promjenu. Konzervatvci su im politički dosadili, a i članovi ove stranke nisu uradili dovoljno da Velika Britanija kroz brojne krize tokom njihove vladavine izađe kao jača. Uz to, njihovi pokušaji da skrenu dodatno desno nisu bili uspješni zbog ponovne pojave Nigela Faraga, ultra-konzervativnog političara koji je neformalno vodio kampanju za Brexit.

Laburisti, koji će vjerovatno preuzeti vlast nakon 7. jula, su došli u ovu poziciju tek nakon što je urađen značajan posao da se stranka odmakne od poprilično lijevih politika bivšeg vodstva, ka dosta centrističkim, pa čak i desnim, politikama koje su puno "primamljivije" za građane.

To je zasluga Keira Starmera, koji je vodstvo stranke preuzeo 4. aprila 2020. godine. U nešto više od četiri godine, transformisao je stranku od poprilično lijeve platforme Jeremyja Corbyna, bivšeg lidera koji je izbačen zbog navodnih antisemitskih stavova, do centrističke, a ponegdje i poprilično desne, s kojom će vjerovatno osvojiti ove izbore.

Starmer je težak za definisati zbog promjena koje je doživio u svom političkom životu, pa njegovu platformu čak zovu i "Starmerizam", jer se drugačije ne može opisati. Od poprilično progresivnog do centrističkog kandidata, Starmer je uspio da politički transformira i sebe, ali i stranku koju predvodi, zbog čega je uspio skupiti značajne političke poene koje će iskoristiti na ovogodišnjim izborima.

Najbolje pitanje po kojem se vidi promjena Laburista ka desnom političkom spektru je Brexit. Tokom Corbynove vladavine, Laburisti su bili veliki protivnici Brexita, a čak su najavljivali i novi referendum o pridruženju Velike Britanije Evropskoj uniji. Starmer, s druge strane, je javno rekao da ne bi podržao ponovni ulazak u EU, što je rezoniralo s većinom Britanaca kojima je ovo pitanje već stvar prošlosti.

Naravno, velika "zasluga" za izvjesnu pobjedu Laburista ide Konzervativcima koji su se očigledno "umorili" od vlasti, ali mora se spomenuti značaj i liderstvo Starmera. Za razliku od Corbyna, koji nije mogao iskoristiti ni mnogobrojne skandale ni nepopularan Brexit, Starmer je ustabilio stranku, ujedinio je i sada će vjerovatno izvojevati istorijsku pobjedu.

Predizborne ankete sugerišu da će Laburisti osvojiti čak 377 mjesta u parlamentu, dok će Konzervativci ostati na samo 189. Imajući u vidu da britanski parlament ima 650 mjesta, Laburisti bi trebali imati apsolutnu vlast.

Vrijedi istaći i jednu osobu koja je bliska Bosni i Hercegovini, a to je Alicia Kearns. Ona će i ovaj put izaći pred glasače u svom izbornom distriktu, a posljednje ankete kažu da će mjesto zadržati. Kearns je izrazito aktivna po pitanjima BiH, te iako dolazi iz Konzervativne stranke, njeno mjesto je sigurno.

Bez obzira na to kako će Britanci glasati u četvrtak, jedno je jasno - sve stranke su se značajno pomjerile ka desnim politikama. Tako su se Laburisti "probudili iz mrtvih", te Konzervativcima suzili prostor za djelovanje i poslali ih, izvjesno, u opoziciju.