"Nedostaje mi ono vrijeme, jer danas je ipak malo drugačije, te '77 i uopšte kad je puštena pruga mi smo imali dva dnevna voza, jedan je bio brzi jedan je bio poslovni, onda smo imali tri noćna voza, pa tri međunarodna voza, pa smo imali sezonske vozove i plus ove lokalne vozove. Tada se stvarno radilo, i bilo je puno posla", priča za Prvu inženjerka elektro-vuče u penziji.

Bilo je u to vrijeme nezamislivo vidjeti ženu da obavlja teške, tipično muške poslove, prisjeća se ona. Ipak je u svemu, imala podršku porodice. Prijatelji su joj se divili, a kolege su je uvažavale.

"Oni su smatrali da imam malo više hrabrosti pošto sam se u to upustila", kaže Boljević.

Prešla je desetine hiljada kilometara po cijeloj Jugoslaviji. Za prugu Bar - Beograd kaže da je najzahtjevnija, zato je radije birala ravničarske terene.

"Meni je odgovarala relacija Beograd - Zagreb i odgovarao mi je voz Helas ekspres koji je išao na liniji Atina Dortmund, on je iz Beograda polazio u 8:05, a u isto vrijeme i iz Zagreba je u to vrijeme polazio, tako da smo se ukrštali u putu, ta vožnja je trajala 5 sati", kaže ona.

Uspomene sa šina i dalje su žive. Prvo putovanje nikada neće zaboraviti, veličanstveni voz pred njom i pomiješana osjećanja.

"Pošla u Zagreb i povela sina i majku sa sobom i onda je majka otišla kod brata u Zagreb i moj sin sa njom i onda sam prvo sjela, smjestila ih u voz, a ja sam pošla i vozila voz, a moj sin dok je bio u kupeu sve vrijeme je ponavljao moja mama vozi voz, moja mama vozi voz", prisjeća se ona.

Vjera Boljević, kao jedina inženjerka elektro-vuče, bila je i instruktor, čiju je obuku prošlo više od 80 mašinovođa. Radni vijek završila je u Željezničko-transportnom preduzeću i otišla u penziju kao glavna inženjerka za eksploataciju lokomotiva.