“Njegošev sobni sat optočen dijamantima i zlatni pečat dvorske kancelarije su pridodati sramnom spisku od oko 9 000 predmeta i istorijskih dokumenata nestalih tokom desetljeća iz Narodnog muzeja. Šokantno ogromna brojka da bi bilo ko i posumnjao da se o tome ništa nije znalo. A znalo se i šuškalo odavno i o tome svjedoče vremešniji građani države. Pričalo se u pola glasa, kao mnogo što šta u ovoj zemlji. I o Njegoševoj stolici kojoj je izvjesni zaslužni drug potkratio noge da bi bila njemu primjerena”, saopštila je akademska slikarka Marina Radulović iz Građanskog pokreta URA.

Kaže da bi se i dalje “pričalo u pola glasa da nije gospodina Berkuljana” jer kako tvrdi “nijedan dosadašnji direktor,  biran po zaslugama među kojima je podobnosti odlučujuća, nije prozborio o ovoj sramoti”.

“Da jesu, ne bi ispunjavali glavnu im referencu. A morali su znati, dužnost koju su obavljali ih je obavezivala na to. Ne talasaj, ne govori, otćuti, ne pobuni se, ne skreći na sebe pažnju, zažmuri na krađu i laž, ne tiče te se… 9 000 puta nas se tiče. I mnogo više. 9 000 puta smo izdali i pretke i potomke, i zemlju i nasleđe, identitet i duhovnu vertikalu. Duhovno utemeljenje bez kog ne možemo opstati. A puna su nam ga usta. Ne na djelu, već u dobro, navikama i iskustvom, razrađenim floskulama, retoričkim arabeskama koje se kao prašina bacaju narodu u oči. Očito uspješno… nažalost”, ističe Radulović.

Ona ukazuje da tih 9 000 predmeta i dokumenata “nije odnio puk, niti neka najezda varvara koji su harali i pustošili zemlje već oni kojima je taj puk spuštanjem glave i ćutnjom aminovao svaki postupak.

“Odnijeli su jer im se moglo, jer im je dato to pravo. Jer su generacijama oni koji su imali integritet i imali šta reći marginalizovani i omalovažavani, prognani. Jer nam kultura, umjetnost, nauka i sve vitalne društvene grane tavore pod nepotizmom i bezakonjem u baruštini interesa, malograđanštine, neznanja i nekompetentnosti. Ne zato što znanja nema, nego zato što je prognano ili potkupljeno zarad lakše manipulacije i istih tih sitno šićarskih interesa. Koji i nisu baš sitni, materijalno. Ali jesu ako naspram njih stoji duhovni identitet jednog naroda, njegovo biće, njegova kultura i umjetnost, fakti prošlosti, koji se devastiraju permanentno. To je matrica u kojoj obitava i sadašnji trenutak. I ne mogu ga pokriti slatkorečiva saopštenja o svekolikoj uspješnosti i progresu. Laž se mora raskrinkati kao i krađe”, naglašava Radulović.

Ona dodaje da je “odgovornost i te kako na nama, na narodu, a krađa je, ipak, njihova - onih koji decenijama upravljaju sistemom.

“I, kao u svakoj krađi, vinovnika treba dovesti pred lice pravde. Drugačije ne smije i ne može. Zato pozivamo  nadležne da što prije pokrenu ovaj sramni slučaj, a ministra da reaguje sa jednakim žarom kao nedavno, kada smo za krađu naše kulturne baštine okrivili druge. Svoju prošlost i kulturu krademo!” zaključuje Radulović.