Postoji nekoliko teorija o tome kako je došlo do popularizacije kićenja jelke u cijelom svijetu. U etnološkim zapisima, taj običaj se smatra paganskim, a zimzeleno drveće je podsjećalo na to da će zima proći i da će ponovo nastupiti proljeće.

U Poljskoj se jelka kitila jabukama, orasima, kolačićima, šarenim papirićima, zvijezdama napravljenim od slame, mašnama i šarenim vaflima. Vjerovalo se da drvo ima magičnu moć, koja je povezana sa sjetvom i uspješnim rodom u narednoj godini.

Njemačka, Letonija i Estonija su najzaslužnije za običaj kićenja jelke uoči Božića. U tadašnjoj Livoniji, bratstvo Crnoglavih donosilo je drvo za vrijeme praznika u svoje kuće u Talinu i Rigi.

Poslednjeg dana praznika, drvo se nosilo na glavni trg, gdje bi bratstvo plesalo oko njega. Jelku su kitili jabukama, orasima, datulama i papirnim cvijećem.

Nakon protestantske reformacije, jelka se kitila u višim klasama, da bi vremenom običaj počele da praktikuju i niže društvene klase.

Njemci su počeli da kite jelku skupocjenim dekoracijama u 18. vijeku i najzaslužniji su za širenje tog običaja u svijetu. Vojnici su prenijeli običaj 1815. godine u Beč, a u 19. vijeku se raširio i preko okeana, pa stigao i do Rusije.

Kada je vojska tokom francusko-pruskog rata okitila jelku u vojnoj bolnici, taj običaj je postao vrlo popularan. Od 20. vijeka jelke počinju da se kite i crkve ih postavljaju na javna mjesta u gradovima širom svijeta.

Kada su crkve počele da kite jelke, često bi ih postavljale blizu polica sa crkvenim svećama, koje su ubrzo počele da služe za dekoraciju drveta, što se kasnije razvilo u postavljanje božićnih lampica. 

U SAD je običaj kićenja jelke postao popularan nakon 19. vijeka, kada su ga donijeli Njemci, a Amerikanci su ga proširili na Kanadu. Svake godine, Amerika za vrijeme praznika proda i do 36 miliona jelki, a Evropa čak 60 miliona.

Prema vjerovanjima, zvijezda koja se tradicionalno postavlja na vrh jelke predstavlja Vitlejemsku zvijezdu, koja je tri mudraca dovela do štale u kojoj se rodio Isus Hristos.