Kako abnormalnost postaje normalnost i možemo li se tome oduprijeti?
Ilustracija (Foto: Pixabay)

Kako abnormalnost postaje normalnost i možemo li se tome oduprijeti?

Svakodnevno smo zasuti bujicom vijesti o raznim strašnim događajima na koje neprimjetno vremenom postajemo potpuno nezainteresovani. Često se čuju pozivi da neke stvari počnemo da prihvatamo kao normalne, ali uglavnom se radi o rušenju tabua i predrasuda. Međutim, postoji vrsta navikavanja i prihvatanja kojih smo daleko manje svjesni, a koje su pogubnije i štetnije. To je normalizacija trendova, situacija i događaja koji zaista uopšte ne bi trebalo da budu „normalni“ – što se naziva „desenzibilizacija“ ili „navikavanje“.

Pomislite na ratove u Ukrajini, Izraelu i Gazi. Šokantni događaji na početku ovih sukoba bili su iznenađujući i strašni, i neizbježno je da su privukli našu pažnju. Kako je vrijeme prolazilo, iako su ova zbivanja i dalje medijski pokriveni, naša usmjerenost na te događaje je znatno manja. Nažalost, kada rat traje mjesecima ili godinama, istraživanja pokazuju da svaka dodatna nedjelja borbe ne privlači podjednaku pažnju kao prvog dana.

Ova desenzibilizacija se takođe odnosi i na svakodnevni život. Mladi u centru grada koji odrastaju uz nasilje uglavnom će kada odrastu misliti da je nasilje nešto normalno. Takođe, u slučaju pandemije koronavirusa, ljudi su u početku mnogo više bili zabrinuti kada je broj preminulih bio manji, nego kada se popeo na stotine hiljada. U međuvremenu, jedna posebno intrigantna studija je pokazala da ljudi koji žive u zemljama koje su više izložene negativnim uticajima klimatskih promjena zapravo vide klimatske promjene kao manje rizične.

Druga istraživanja pokazuju da se čak možemo navići na sopstveno negativno ponašanje: kada su ispitanici slagali nekoliko puta da bi dobili više novca, njihove laži su postajale sve veće i veće tokom eksperimenta – a djelovi njihovog mozga povezani sa emocijama su se sve manje i manje aktivirali. Zaključak je da što više puta ponavljamo nešto, za šta znamo da nije u redu, to nam je sve manje neprijatno zbog toga.

Drugim riječima, što smo dovoljno dugo izloženi bilo čemu, to nam postaje normalno. Čak i ako je loše.

Naravno, ovo ima i određene prednosti: ljudi u određenoj mjeri moraju da budu u stanju da se prilagode novim okolnostima i situacijama, bez obzira koliko one bile strašne. Naša vrsta vjerovatno ne bi stigla daleko – ili, barem, ne bi imala emocionalnu sposobnost da rješava probleme, mašta i stvara – da smo hodali okolo u stalnom stanju šoka i anksioznosti.

Ali postoje jasne zamke. Kao prvo, ova prilagodljivost može biti dio problema zašto ljudi imaju poteškoća da se bore sa onim što sociolozi nazivaju „sporim nasiljem“ – onim katastrofama koje se odvijaju postepeno i bez velikog interesovanja, zbog čega je teško prepoznati koliko je štete činjeno mjesecima, čak godinama. Koliko je samo decenijama dugo odlaganje hemijskog otpada stvorilo zdravstvenih problema milionima ljudi.

Desenzibilizacije takođe može da produži začarani krug. Studija o nasilju u gradskim četvrtima, na primjer otkrila je da je veća vjerovatnoća da će učesnici počiniti nasilje ako misle da je to normalno. Ali ovo se odnosi i na veća, složenija pitanja. Ako neko ne misli da su klimatske promjene velika stvar, zašto bi bio motivisan da uradi bilo šta po tom pitanju? Ako naša svijest o humanitarnim katastrofama blijedi, da li će i dalje postojati ista vjerovatnoća da ćemo saosećati sa žrtvama ili donirati relevantnim humanitarnim organizacijama?

Kako dolazi do navikavanja
Kada su mediji u pitanju nameće se dilema kako pokriti određeni događaj ili obraditi temu, a da se time ne smanji osjetljivost publike na to. I – kao pametan, informisan potrošač medija – kako da pratite vijesti, a da budete sigurni da se ne izlažete istom riziku?

Istraživači pokušavaju da ustanove kako izloženost istim vijestima iznova i iznova utiče na publiku. Jedna studija je, na primjer otkrila da je veća vjerovatnoća da će publika biti nezadovoljna zbog takvog izvještavanja, pa čak toliko da će izbjegavati vijesti, kada im se čini da se ponavljaju.

Što se vijesti više ponavljaju to naše interesovanje opada
Ne radi se samo o tome da gledaoci žude za novim temama, pišu istraživači. Takođe se ljudi posebno nerviraju kada primijete da se ništa ne mijenja ili poboljšava. „Neki korisnici su posebno negativni prema nedostatku napretka i dugotrajnom izvještavanju o ovom pitanju, koje se dijelom može pratiti i do uključenih političkih aktera“, navode istraživači.

Ova tačka je zabrinjavajuća. Postoje različiti subjekti kojima bi ignorisanje nekih tema omogućilo da zadrže status kvo i svoje pozicije. Možemo da zamislimo koja je vjerovatnoća da bi kompanije i vlade preduzele bilo kakvu akciju u vezi sa klimatskim promjenama, na primjer da se o njima ne govori.

Cinično zvuči, ali to znači da će odgovorni subjekti ostvariti minimalan napredak u pogledu rješavanja nekog problema, što ljudima postaje dosadnije da više slušaju o tome. Teoretski, ovo bi moglo da dovede do toga da se o nekom problemu sve manje i manje govori – i da se svaki pritisak da se dođe do rješenja raspadne.

Zatim, tu je i drugi problem, posebno uobičajen kada gledamo izvještaje o patnji drugih ljudi: ako se osjećamo previše uznemireno onim što vidimo, na kraju prestajemo da pratimo izvještavanje o tome.

Kako izbjeći desenzibilizaciju
Pa šta da radimo? Kako da ostanemo u toku sa vijestima, a da ne budemo prezasićeni ili desenzibilisani? Kako da se odredimo prema mnogim pitanjima sa kojima se svijet danas suočava, uspostavljajući ravnotežu između odbijanja da ih prihvatimo kao „normalne“, ali i da sami uspijemo da nastavimo dalje sa svojim životom?

Kada je u pitanju potrošnja vijesti, istraživači predlažu da se vijesti konzumiraju pažljivije, na primjer u određenim trenucima, kada osjećamo da smo preplavljeni određenom krizom. S obzirom na važnost novih vijesti, takođe se predlaže da nam izvori informacija budu što raznovrsniji. Ukoliko želimo da o određenoj temi ili krizi saznamo više, trebalo bi da kombinujemo različite izvore, čak i vrste medija.

Ukoliko nas zanimaju zbivanja u Gazi, ne treba da čitamo samo udarne naslovne vijesti, već i da potražimo spoljnopolitičke analize ili svjedočenja u prvom licu, da gledamo dokumentarne filmove, čitamo knjige i što je najvažnije, obavijestimo se o uglu gledanja obje strane u sukobu.

Takođe treba imati u vidu da današnja zbivanja tumačimo na duži rok, kao i da gledamo unazad i čitanje vijesti zamijenimo istorijskim knjigama ili dokumentarcima.To može značiti i gledanje unaprijed – šta bi to moglo značiti u budućnosti? – i traženje analiza koje razmišljaju o tome šta bi naše trenutne odluke mogle značiti za jednu, 100, pa čak i hiljadu godina.

Šta uraditi sa našom sklonošću da se prilagođavamo okolnostima koje nas se neposretno tiču, čak i na one koje ne bi trebalo da prihvatimo kao „normalne“?

Prvi korak je prepoznavanje da se takvo navikavanje uopšte dešava. Da odvojimo trenutak i razmislimo: na koje stvari se navikavamo, bilo u svom domaćinstvu, zajednici ili zemlji, na koje bismo zaista željeli da nismo? Tek tada možemo da planiramo sljedeće korake.

Važno je imati na umu jednu istinu: od trgovine robljem do aparthejda u Južnoj Africi, postoji mnogo užasnih stvari koje su se – decenijama, čak i vjekovima – činile ukorijenjenim i nepromjenljivim.

Ali su se promijenile. A okolnosti koje ne želimo da budu dio budućnosti naše djece, ili naše, takođe mogu.

Izvor RTCG

Komentari

Komentara: (0)

Novi komentar

Komentari objavljeni na portalu Kodex.me ne odražavaju stav uredništva, kao ni korisnika portala. Stavovi objavljeni u tekstovima pojedinih autora takođe nisu nužno ni stavovi redakcije, tako da ne snosimo odgovornost za štetu nastalu drugom korisniku ili trećoj osobi zbog kršenja ovih Uslova i pravila komentarisanja.

Zabranjeni su: govor mržnje, uvrede na nacionalnoj, rasnoj ili polnoj osnovi i psovke, direktne prijetnje drugim korisnicima, autorima čanka i/ili članovima redakcije, postavljanje sadržaja i linkova pornografskog, uvredljivog sadržaja, oglašavanje i postavljanje linkova čija svrha nije davanje dodatanih informacija vezanih za članak.

Takvi komentari će biti izbrisani čim budu primijećeni.