"Članom 16 st.3 Zakona o unutrašnjim poslovima je definisano da u slučaju prestanka mandata direktora policije prije isteka vremena na koje je postavljen ili u slučaju spriječenosti direktora Policije da, iz bilo kojih razloga stalno ili na duže vrijeme vrši svoju dužnost, Vlada će na predlog ministra, za vršioca dužnosti odrediti jednog od rukovodilaca unutrašnje organizacione jedinice Policije, koji ispunjava uslove za direktora Policije propisane ovim zakonom, a najduže do šest mjeseci", naveo je Dragović.

Kako je pojasnio, pravno je dozvoljena situacija da Vlada ne prihvati predlog ministra unutrašnjih poslova.

"U tom slučaju, ministar unutrašnjih poslova je dužan da Vladi predloži drugo lice za kandidata za vršioca dužnosti direktora Uprave policije. Ministar Danilo Šaranović je očigledno odlučio da zloupotrebom ovlašćenja ne iskoristi svoje diskreciono pravo i ne predloži novog kandidata za v.d. direktora policije pokušavajući na taj način da izazove institucionalni haos, odnosno da se ne izabere rukovodilac ovog jako značajnog državnog organa", smatra Dragović.,

Diskreciono pravo ministra, kako navodi, nije apsolutnog karaktera, već je ograničeno u cilju ostvarenja najboljeg interesa Uprave policije, a posredno, u cilju zaštite bezbjednosti građana Crne Gore i borbe protiv svih oblika kriminala.

"Ističem da je u predmetu Malone protiv Ujedinjenog Kraljevstva (presuda od 2. avgusta 1984. godine, br. 8691/79) Evropski sud za ljudska prava zauzeo jasan stav da bi bilo protivno vladavini prava kada bi se diskreciona ovlašćenja dodijeljena nekom izvršiocu izražavala u obliku neobuzdane moći. Prema tome, zakon mora ukazati na djelokrug bilo kojeg takvog diskrecionog ovlašćenja prenijetog na nadležne organe i na način njegovog vršenja sa dovoljnom jasnoćom, uzimajući u obzir zakoniti cilj mjere u pitanju, kako bi se svakom pružila odgovarajuća zaštita od samovolje bilo kojeg pojedinca koji postupa u ime i za račun državnih organa", pojašnjava Dragović.

Iz stavova Evropskog suda za ljudska prava proizilazi, kako kaže, da zakon mora dovoljno jasno da ukaže na obim diskrecionih ovlašćenja nadležnih organa vlasti i na način na koji se ta prava ostvaruju.

"Po shvatanju Suda, zakon mora ukazati na obim diskrecionog prava povjerenog ovlašćenim organima i da na dovoljno precizno formulisan način uredi korišćenje tog diskrecionog prava, radi pružanja odgovarajuće zaštite od arbitrarnog odlučivanja. Nažalost, pozitivnopravne odredbe Zakona o unutrašnjim poslovima ne predviđaju, u stepenu koji je u datim okolnostima razuman, način saniranja posljedica koje bi mogle biti prouzrokovane zloupotrebom diskrecionih ovlašćenja ministra unutrašnjih poslova odbijajući da predloži vršioca dužnosti direktora Uprave policije", ističe Dragović.

Nasuprot navedenom, prava zajamčena Ustavom i međunarodnim pravnim aktima bi bila iluzorna i teorijska, a ne stvarna i efikasna, kako dodaje, kad ne bi postojala mogućnost deblokade nastale zloupotrebom diskrecionih prava bilo kojeg pojedinca, pa makar on bio i ministar unutrašnjih poslova, a u cilju zaštite javnog interesa i vladavine prava.

"Upravo s tog razloga je Vlada Crne Gore donijela zaključak kojim je ovlašćen premijer Milojko Spajić da predloži Vladi kandidata za vršioca dužnosti direktora Uprave policije, jer resorni ministar nije htio da izvršava svoju zakonsku obavezu pokušavajući da, za ko zna čiji interes, blokira postupak izbora vršioca dužnosti direktora ove institucije", piše Dragović.

Kako je, u konkretnom, ističe, ministar odbio da predloži novog kandidata za v.d. direktora Uprave policije, a kako je u tom trenutku glavni organ zadužen za sigurnost građana prijetio da ostane bez rukovodioca, to je sasvim opravdana i po Ustavu nužna reakcija Vlade da ovlasti drugo lice - premijera (prvog ministra koji koordinira rad Vlade) da predloži drugog kandidata i time osigura kontinuitet funkcionisanja Uprave policije.

"Zaključno, pretežniji je javni interes i garantovanje ustavnih prava, kao i osnovnih prava i sloboda, od zloupotrebe diskrecionih prava ministra. U konačnom, podsjetio bih ministra da je, za razliku od Vlade koja je kolegijalni organ, on inokosni organ koji svjesnom zloupotrebom ovlašćenja možda i jeste ušao u zonu krivične odgovornosti", zaključuje Dragović.