I nakon 31 godine muka i borbe još se nadamo da ćemo dobiti ono što je naše. Za sve to vrijeme, više od tri decenije, kroz pravu agoniju prolazi 246 bivših radnika „Transservisa“ iz Bijelog Polja, od kojih je danas, nažalost, samo 121 ostao u životu, kazao je za „Dan“ Tomislav Bojović, predsjednik Udruženja ranije zaposlenih u tom likvidiranom preduzeću.

– Umjesto da u ovom životnom dobu uživamo u djelima svog rada, da bezbrižno šetamo ulicama, čuvamo unučiće i igramo se s njima, da se družimo kao nekad, mi pod stare dane pred naležnim institucijama bijemo bitku kako bismo dobili nešto što smo zaradili i što nam pripada. Nekada veliko transportno preduzeće, poznato u bivšoj SFRJ po svojim uslugama, danas samo pominje ova grupa iznemoglih staraca, koji preživljavaju sa minimalnim penzijama – kazao je Bojović.

On podsjeća da je nakon likvidacije „Transservisa“ imovina rješenjem Privrednog suda vraćena radnicima.

– Radi se o zemljištu površine 6.142 kvadratna metra, od kojeg 40 odsto pripada nama, a ostatak fondovima i Zavodu za zapošljavanje Crne Gore. Iako smo mi tu imovinu kupili i upisali na svoje ime, prvi put sada davne 1980. godine, a drugi put 2001. godine, i sve je vraćeno rješenjem Privrednog suda, ni dan-danas ne možemo da valorizujemo našu svojinu, već čekamo da se riješe sporovi sa bivšim vlasnicima tog zemljišta, koji su tu zemlju prethodno prodali Opštini, a mi je kupili od Opštine i preveli – pojasnio je Bojović.

Zahtjevi kod Uprave za nekretnine od 1992. godine

Obraćali smo se vladama formiranim nakon 30. avgusta 2020. godine, u nadi da će pravda konačno stići. Bili smo na razgovoru kod tadašnjeg ministra finansija Aleksandra Damjanovića, uputili preko 30 dopisa, ali niko nam i dalje ništa ne odgovara. Izgleda da smo mi taoci tuđeg nerada, neznanja ili politike, jer naši zahtjevi za povraćaj od 1992. godine leže u fiokama u nekoj kancelariji Uprave za nekretnine. Tu su ležali punih 14 godina, odnosno do 2012. godine, i tek tada procesuirani, a sporno zemljište tada je rješenjem Privrednog suda vraćeno radnicima, ističe Bojović.

Istakao je da organi koji o svemu odlučuju ne žure, tako da predmeti od jedne do tri godine čekaju na odlučivanje kod Uprave za nekretnine, Ministarstva finansija i Upravnog suda.

– Iako je Zaštitnik ljudskih i manjinskih prava utvrdio da nam je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku i dao preporuke nadležnima, posebno Upravi za nekretnine, da budu ažurniji u svom radu, ne uvažavaju se ni takve sugestije, kao ni više uputa od drugostepenog organa. Za njih nije problem da bez dokaza i rasprave vrate tuđu imovinu bez znanja vlasnika, da ignorišu kupoprodajne ugovore, da ne poštuju rješenja Privrednog suda, da vraćaju zemljište koje je sa naše strane davno privedeno namjeni – da je gradsko građevinsko zemljište i privatno vlasništvo nas 246 bivših radnika. Za njih nije obavezujuće ni to što su drugostepeni organ daje sugestije kako da postupe i po više puta poništava njihova rešenja – ukazao je Bojović.

Pisali i Spajiću

Preostali radnici nekad uspješnog bjelopoljskog preduzeća nedavno su uputili dopis Vladi na čijem je čelu Milojko Spajić da im omogući da slobodno raspolažu svojim pripadajućim dijelom.

– Kako nas je sve manje živih, brzo će doći vrijeme da neće imati ko da vodi brigu o ovome, jer je očigledno da se čeka da svi pomremo i da onda više nema ko da se bori za imovinom koja je dva puta upisivana na nas. I tako od Vlade do Vlade, i dalje se nadamo da će nas neko od nadležnih razumjeti, prenosi Bojović stav 121 bivšeg radnika saobraćajnog preduzeća "Transservis".

Prije dva mjeseca, kako je dodao, Uprava za nekretnine je donijela rješenje da vrati imovinu koju su kupili 1974. godine, a poslije likvidacije preduzeća Privredni sud je vratio radnicima.

–Mi ostajemo i bez novca koji smo dali, ali i bez zemljišta koje je upisano na naše ime, a bivši vlasnici su duplo nagrađeni: uzeli su i novac i zemljište. Stoga se pitamo da li se ovdje radi o nehatu ili o neznanju – rekao je Bojović.

Bivši radnici kažu da nemaju podršku fondova i ZZZCG, koji su 2019. godine odbili predlog za fizičku diobu, a 2021. godine i zahtjev za parcelizaciju tog zemljišta.

– Iako smo 2007. godine sklopili ugovor da možemo slobodno da raspolažemo svojim pripadajućim dijelom. Tu je i dopis od 31.10. 2006. godine, u kojem stoji da kroz partnerski odnos moramo zajednički raditi na podjeli i eventualnoj prodaji. Oni su tada preuzeli obavezu da se obrate Vladi Crne Gore da se izjasni oko ovog problema i pomogne u njegovom rješavanju, ali osim obećanja nijesmo dobili nikakvu informaciju – kazao je Bojović.

Izvor:Dan