Odgovor zašto je to slučaj otkriva dosta o dinamičnoj vezi između tjelesne težine i apetita  i o tome kako smo, kao ljudi, skoro uvijek „spremni da jedemo".

Postoje dva osnovna razloga zašto se mršavljenje vremenom usporava.

Prvi razlog je što se kalorijski, odnosno energetski, troškovi smanjuju s gubitkom kilograma. Do usporavanja metabolizma dolazi zato što je za održavanje i kretanje tijela sa manje kolograma  potrebno manje kalorija.

Na primjer, prosječno aktivan 45-godišnji muškarac, težak 90 kilograma, trebalo bi da smanji svoj unos kalorija sa 3.200 na 2.270 kilokalorija dnevno da bi za šest mjeseci izgubio 15 kilograma.

Važno je da se napomene da ono što obično nazivamo „kalorijama“ su zapravo kilokalorije što je jednako 1.000 kalorija.

Ako je unosio 2.270 kilokalorija dnevno, gubio je u prosjeku 2,6 kilograma mjesečno tokom prvih pet mjeseci, a poslednjih mjesec dana 1,8 kilograma. Tada bi morao da pojede oko 2.780 kcal dnevno da bi održao svoj cilj, težinu od 75 kilograma.

Drugi razlog zašto gubitak kilograma postaje težak je taj što gubitak težine prati porast apetita.

Hormon leptin govori našem mozgu koliko masti se skladišti u našem tijelu. Kad imamo više masti, leptin povećava i smanjuje apetit. Ali kada izgubimo tjelesnu masnoću, apetit se djelimično oslobađa, čineći nas gladnijim.

Promjene u potrošnji kalorija i uticaj zaliha tjelesne masti na apetit dugoročno stabilizuju tjelesnu težinu. Ali njihovi efekti su jedva primjetni u kratkom roku.

Umjesto toga, u bilo kojem trenutku u danu dominantan uticaj na naš apetit je koliko smo dugo jeli i koliko smo se osjećali sito tokom poslednjeg obroka.

Drugim riječima, ogladnimo kada nam stomak kaže da je prazan ili skoro prazan.

Spremni za jelo

Ostavljeni bez nadzora, signali iz našeg stomaka ostavljaju nas ranjivima za prejedanje. To je zato što naš želudac ima kapacitet da primi više kalorija nego što trošimo.

Nedavno istraživanje pokazalo je da kada su učesnicima poslužili picu za ručak i pozvali ih da jedu dok se ne osjete potpuno sitim,  pojeli su 1.580 kcal. Kada su od njih tražili da pojedu koliko mogu, pojeli su dvostruko veću količinu - svoju dnevnu potrebu za kalorijama u jednom obroku.

Namirnice visoke energetske gustine, poput pice, čokolade i nadeva gdje svaka ima preko 500 kcal na 100 grama, ukusnije su, zbog toga smo skloniji prejedanju visokokaloričnom hranom.

Ali nedavna istraživanja pokazala su da nam visokokalorična hrana često ne daje više užitka kada je jedemo u odnosu na niskokaloričnu hranu. Ovo bi trebalo da omogući smanjenje unosa kalorija bez značajnog uticaja na zadovoljstvo.

Ponavljanjem, odnosno biranjem niže kalorijske opcije iz navike možete da držite pod kontrolom svoju težinu. To uopšte nije lako, teško je da se odupre se svojim željama da jedemo ukusnu hranu koja sadrži veću energiju.

Greške kod dijeta su zbog toga neizbježne, a vremenom naša motivacija za održavanje ograničenja kada je u pitanju ishrana i povećanje fizičke aktivnosti može da oslabi.

To može dodatno da stvori takav osjećaj da je poslednjih pet kilograma teže da se izgube. Sveukupno, naša težina se kreće oko tačke koja je ravnoteža između namirnica koje unosimo, našeg ograničenja ishrane i energije koju trošimo na fizičku aktivnost.

Sve tri možemo da promijenimo biranje namirnica sa nižom gustinom energije i to može da bude efikasna strategija za smanjivanje težine.

 

N1