Za one koji se ne sjećaju, Irfan Kujović, po zanimanju policajac iz Bijelog Polja, pregažen je 22. jula ove godine dok je radio svoj posao. Prilikom kontrole saobraćaja na putu Slijepač most-Pavino Polje zgazio ga je Enis Memić, po zanimanju diler drogom.

I dok se za Irfana saznalo tek nakon njegove nesrećne pogibije, Memić je bio stari znanac i policije i sudova i medija. Hapšen je i osuđivan u Crnoj Gori, kao član organizovane kriminalne grupe, za šverc 250 kilograma marihuane iz Albanije ka Srbiji i Bosni i Hercegovini. Za to je osuđen na čak godinu dana zatvora. Mada, on uopšte nije važan a najvažniji je u cijeloj priči.

Važni smo mi. Važno je da se pogledamo u oči i da spriječimo da na Irfana padne zaborav. Isto tako je važno da se njegov ubica privede pravdi i odgovara za zločin koji je počinio. Važno je da jednom pokažemo i sebi i drugima da smo jači od onih koji gaze, koji od ljudskog imaju samo oblik i ništa više. Jer koji bi to čovjek mogao da uradi ono što je uradio Enis Memić? Ko bi mogao, sa namjerom da sakrije svoju nečasnu rabotu, da zgazi čovjeka ni kriva ni dužna? Da zgazi i pobjegne kao da ništa nije bilo. Kao da je zgazio mrava.

A Irfan, otac četvoro djece, ni mrava zgazio ne bi. Jer da je bilo drugačije ne bi ga zadesila njegova nesreća. Možda bi, da nije živio pravedno, znao da postoje i neki nazovi ljudi poput Enisa Memića kojima su izgleda i ljudi i mravi isto. To ljetnje veče dok je umirao na rukama svog kolege njegov ubica je bježao, bježao, bježao...I dalje bježi.

Nije pravda za Irfana to što će Ministarstvo unutrašnjih poslova otplatiti neki kredit kojim se kućio sa ženom i svoje četvoro djece. Nije pravda za Irfana ni to što će, možda, u narednim godinama to isto Ministarstvo brinuti o školovanju njegove siročadi. To nije pravda. To je ono ljudsko, ako ga još imamo, i obaveza kojom se ne može vratiti njegova žrtva. Jer je Irfan, za njega kobnog 22. Jula 2015. Godine, dao sve što je mogao dati.

Danas njegov ubica, nazovi čovjek pod imenom Enis Memić, izmiče ruci pravde. Iako je u Crnoj Gori hapšen i osuđivan mi i dalje ne znamo kako on izgleda. Policija nije objavila njegovu sliku i znajući kako žive ti nazovi ljudi, možda sa tuđim imenom i prezimenom i dalje po Crnoj Gori obavlja svoju nečasnu rabotu. Jer ko nije čovjek nema ni ime ni prezime.

Zato Vas i pitamo, sjećate li se Irfana? Nije to ni tako davno bilo, kad je poginuo časno vršeći svoju dužnost. A opet, da smo Vas pitali kad je to bilo, niko ne bi znao reći. Osim onih koje njegov odlazak boli. Osim njegove siročadi.

Od pravde i ubice ni traga. Zato, kao što pitamo i Vas, pitamo i Ministra unutrašnjih poslova  isto pitanje. Gospodine Raško Konjeviću, sjećate li se Irfana?

Jer ste i političar uz to što ste ministar i valjda znate ... Da je Crna Gora država poput onih u čije se društvo guramo ovih dana i oko čega se prelamaju sve političke priče, ovo Vam pitanje ne bi ni postavljali. Bilo bi suvišno i pomisliti da u tim državama ubistvo policajca može otići u zaborav.