Najstarija knjižara na svijetu koja posluje bez prekida nalazi se u mondenskoj lisabonskoj četvrti Šiado. Za samo nekoliko minuta hoda, odatle se stiže do nacionalne opere i poznatog kafića "A Brazilijera", ispred čijih vrata stoji bronzana statua najvećeg modernog pjesnika Portugala, Fernanda Pesoe, piše Dojče vele. 

"Knjižara je oduvijek bila mjesto gdje se sastaju lisabonski intelektualci i književnici", kaže Katarina de Novais, direktorka prodaje izdavačke kuće i trgovačkog lanca Bertrand. Ova moderna kompanija nastala je iz istoimene prodavnice knjiga. Katarina stoji ispred nedavno restauriranih drvenih polica na ulazu u knjižaru staru 282 godine, koji se poput duge cijevi proteže duboko u stare zidine kuće koja takođe potiče iz 18. vijeka. 

Renoviranje će biti završeno tek 2015. godine. Planira se i otvaranje novog kafića i prostorija za održavanje raznih manifestacija. "U Šiadu se oduvijek žustro raspravljalo i razmjenjivale su se mnoge ideje", kaže Novais. "Naša knjižara bi trebalo da tome ponovo da svoj doprinos, i to uskoro."

Nema bogate srednje klase

Obnova je predstavljala ozbiljnu investiciju za preduzeće Bertrand. Ta grupacija, koja se sada sastoji od 53 knjižare, osam izdavačkih kuća i jednog književnog kluba, do 2010. je pripadala njemačkom Bertelsmanu, sve dok ova kompanija nije odlučila da ih proda najvećem portugalskom izdavaču "Porta Editora". 

Trgovina knjigama u Portugaliji teško je pogođena krizom. Od 2004. godine zatvorena je skoro jedna petina svih knjižara. Prihodi od prodaje knjiga su prošle godine nastavili da opadaju, i to za 4,6 posto.

Zbog teških mjera štednje, koje je Portugalija morala da primijeni od početka državne krize 2011. godine, najviše je nastradao srednji sloj. "Jednostavno, knjige Portugalcima trenutno nisu potrebne", kaže Žoao Alvim, predsjednik Saveza portugalskih izdavača i knjižara (APEL). To je i glavni problem domaćeg tržišta. "Za razliku od mnogih drugih evropskih zemalja, digitalno tržište kod nas još ne igra veliku ulogu." 

Doduše, internet-prodaja pomaže da portugalske knjige dospiju u inostranstvo. Katarina de Novais procjenjuje da nekih 12 odsto mušterija koji kupuju preko Bertrandove digitalne platforme ne stanuje u Portugaliji. Većina portugalskih knjiga koje izdavači prodaju u inostranstvu odlazi u Afriku, a od toga skoro polovina u Angolu, zemlju čija privreda raste i u koju se odselilo desetine hiljada Portugalaca, u potrazi za poslom.

Jezička barijera ometa izvoz

Istovremeno, portugalski izdavači gotovo i da ne koriste tržište od preko od 230 miliiona ljudi kojima je portugalski maternji jezik. Naime, Portugalija se sa svojim bivšim kolonijama još uvijek nije dogovorila o jedinstvenom književnom jeziku, koji bi mogao da se zajednički koristi u Evropi, Africi i Južnoj Americi. 

Zbog toga se čak i romani portugalskih pisaca prvo "adaptiraju" na brazilsku verziju jezika, i tek onda puštaju na tržište te južnoameričke zemlje od 200 miliona stanovnika. Predsjednik APEL-a, Žoao Alvim ostaje skeptičan: "Naše probleme sigurno nećemo riješiti izvozom." 

Ipak, ima i nekih dobrih vijesti što se tiče ekonomije same Portugalije. Ova zemlja je u posljednjih pet godina uspjela da poboljša svoju izvoznu kvotu s 28 na 41 odsto. Pored toga, porasla je i privatna potrošnja - u trećem kvartalu 2014. taj rast je iznosio 2,7 posto. 

Katarina de Novais se zbog toga nada da će Portugalci ponovno početi da kupuju knjige: "Mislim da smo pregurali ono najgore", kaže ona.

Turisti koji vole knjige

Ipak, stara knjižara u Šiadu ima i druge razloge za nadu. Naime, Lisabon postaje sve omiljenija turistička destinacija. U prvih deset mjeseci 2014. godine, broj noćenja u prijestonici je porastao za skoro 15 odsto u odnosu na isti period prošle godine, a veliki broj posjetilaca odlazi baš do najstarije knjižare na svijetu. 

Ispred jednog od drvenih regala stoji moderno odjeven stariji gospodin: Sunil iz Šri Lanke. Ovo mu je prva posjeta Lisabonu. Knjižaru su njegova kćerka i unuka pronašle na internetu. Sunil razgleda djela portugalskih autora - među njima i djela dobitnika Nobelove nagrade Žozea Saramaga i pjesnika Fernanda Pesoe koja su prevedena na engleski. "Izbor literature na engleskom bi mogao biti malo bogatiji", kaže on, "ali mi ćemo sigurno nešto ponijeti kući kao suvenir."

(b92)