"Osećam se kao car Selasije i kao Tito, jer imam svog ličnog kuvara, ljekara, sobaricu, najbolju sobu u hotelu... Svi oni sada na posao dolaze samo zbog mene. Moje carstvo je čitava Banja", riječi su kojima Živojin za Jugmediu opisuje kako se osjeća kao jedini gost u hotelu od 119 soba.

On je u ovu banju došao prije početka epidemije i imao u planu da se vrati svojoj porodici u Švajcarskoj, ali ga je zatvaranje granica spriječilo u tome.

Mogao je, kaže, da se snađe i otputuje do svog stana u Beogradu, a potom i sa sinom do Švajcarske, ali s obzirom na svoje godine, znao je šta ga tamo čeka.

"Ja imam toliko godina da bih mogao šest virusa da uzmem. Bolje što sam ostao ovdje, tamo bih možda krepao odavno, a da sam otišao u Beograd bio bih kao zatvorenik, ne bih mogao ni da šetam. Ovdje posle obroka šetam po terasi i hodnicima hotela, udišem svjež vazduh, a osoblje me čuva kao cara, u stvari oni su prema meni bili i prije ovoga dobri, zato što je karakterisitka ovih ljudi ovdje je da su dobri", priča Perovanović tiho, kao da čita.

Društvo mu pravi osoblje hotela. Sa momcima iz obezbjeđenja igra karte, sa recepcionerima vodi razgovore, obilaze ga medicinske setre i direktor, kuvarice svako jutro pitaju šta želi da doručkuje i ruča, a večeru svake noći na terasi dijeli sa svojim novim prijateljima, golubovima.

"Dok ručam sa osobljem pričam, karte igram sa obezbejđenjem. Vrijeme teče, malo se rastretimo od samoće. Donose mi med, jabuke, pite, sok... Šta god da kažem kuvarice mi naprave a meni malo neprijatno, ali nekako je sve ljepše, hrana je ukusnija kad samo za mene prave. Večeram sa golubovima, malo jedem, malo podijelim sa njima i tačno znaju kada da dođu. Djeci sam rekao da ne brinu, ako umrem saznaće, ali ja ovde neću da umrem jer živim kao car", priča Žika s osmehom.

Nikada se, ističe, nije brinuo da će se u ovom hotelu zaraziti, a kada sluša vijesti o epidemiološkoj situaciji u Srbiji, sve mu to djeluje kao da je million kilometara daleko.

"Brzo su preduzeli mjere, ispraznili hotel, nisu dolazili novi gosti, zabranili su posjete i nije mi nikada palo na pamet da ću se ovde zaraziti jer je sve lijepo obezbijeđeno. Kada slušam vijesti imam osjećaj kao da je ta korona million kilometara daleko. Ne osjećam strah od virusa, uplašio sam se samo da mi ne poraste stomak jer samo jedem i ne radim ništa, fali mi samo šetnja i naravno djeca", priča.

Ipak, priznaje da kada se dan završi a on praznim hodnicima ode do svoje sobe, sve nekako djeluje sablasno i mračno, i da iako je sve njemu podređeno, nedostaju mu ljudi.

"Ružno je kada se nakašljem a cio treći sprat zvoni, prazno. Ali, brzo će sve ovo proći, a ja ću biti tu da sačekam goste da se ponovo družimo", poručuje Živojin.

Izvor: Jugmedia.rs