Kako je kazao tokom razgovora u prostorijama za porodične posjete zatvora, život osuđenika nije lak.

“Početak je bio težak, pogotovo istraga u to vrijeme. Bilo je veoma teško prvih nekoliko mjeseci, poslije je sve lakše kada čovjek uđe u taj ritam. Iz jedinice u jedinicu, pa Krivično-popravni dom, pa u poluotvoreno odjeljenje, gdje je lakše, može čovjek da se bavi sportom”, kazao je u razgovoru za Dan taj osuđenik, čiji identitet nije objavljen kako ne bi bila povrijeđena porodica žrtve.

Kako je istakao, najteže je bilo izboriti se sa mislima šta slijedi nakon svega što je uradio.

“Ulazite u svijet koji ne poznajete. Nije postojao strah, samo neizvjesnost šta vas čeka, a najteža je odvojenost od porodice. Ovdje sam stekao nekoliko prijatelja sa kojima ću se družiti i kada izađem iz zatvora. Živimo zajedno sve ove godine”, kazao je taj osuđenik.

Njemu mnogo znači posao u zatvorskoj kantini jer mu tako vrijeme brže prođe.

“Imam radnih obaveza, a organizujemo se i da treniramo. Dosta i čitamo. Posao u kantini skreće misli sa svakodnevice koja nije laka, a stiče se i radna navika. Vrijeme brže prolazi kad čovjek ima posla”, kaže on.

Ističe da su uslovi boravka u zatvoru solidni, a najbolji su u poluotvorenom odjeljenju.

“Nedostaje mi život napolju, prvenstveno porodica. Ipak, period proveden ovdje uticao je na mene pozitivno, sazrio sam kao čovjek. Čovjek nauči da odavde izađe čist prije svega. Uradili smo nešto što možda nije trebalo, dobili smo svoju kaznu i tu smo da je odslužimo. Ja prije svega želim da izađem kao čovjek odavde. Ušao sam kao čovjek i takav ću i izaći. Sve to ide s godinama”, naglašava on.

Upitan šta kaže onima koji se prvi put nađu iza rešetaka, odgovorio nam je da zatvorenici imaju posebnu rečenicu za tu priliku.

“Kad neko dođe savjet je “svoga posla”, to je najbolji savjet ko može da ga shvati”, kazao je uz osmijeh osuđenik.

On je dodao da su stariji i iskusniji tu da usmjere mlade koji dođu u zatvor ukoliko vide da za tim ima potrebe.

“Svima onima koji nikada nisu bili u zatvorskoj ćeliji poručujem da nikad i ne dolaze”, rekao je on.

Kada napusti zatvorske zidine i pređe preko kapije za vora, zamišlja da život na slobodi nastavi tamo gdje je stao prije četrnaest i po godina.

“Ja sam napolju vodio miran život. Pošto imam godina, ne mogu se baviti sportom kao što sam se bavio ranije. Želim da živim normalno, da radim i osnujem porodicu. Znam da se ni napolju ne živi lako, da osuđenici teško nalaze zaposlenje… Veoma je bitno naći posao jer imamo mnogo povratnika koji se ne snalaze po izlasku iz zatvora i opet završe ovdje. Mora se naći mjesto u društvu i za te ljude, da se nekako usmjere i integrišu. Mislim da nema osuđenika koji želi da se vrati u zatvor”, kaže sagovornik Dana.

On je istakao da ga je zatvor znatno promijenio.

“Sazrio sam kao čovjek tokom boravka ovdje. Neke odluke koje sam donosio kao mlađi sada bolje vidim i vjerovatno bih u većini situacija drugačije reagovao”, zaključio je zatvorenik.