Dajana se u emisiji "Gledajmo se" prisjetila tog kobnog 4. oktobra.

"Bila sam u Podgorici, tek upisala Fakultet računarskih nauka na Prirodnom matematičkom fakultetu. Došla mi je sestra na nekoliko dana da mi pravi društvo. Odlučile smo malo da prošetamo i krenule ka Delti. Bile smo na pješačkom prelazu kada je naišao jedan momak. Nije nas vidio i pokupio nas je vozilom", priča Dejana.

Milica u tom trenutku ima 17 godina, a Dajana nešto više od 18. Momak koji ih je udario je iz Podgorice i tada je imao 18 godina.

"Kad vam se tako nešto desi, kad se probudite iz kome vi ne znate šta je zapravo bilo, niste svjesni stanja u kojem se nalazite. I naravno, prošla sam više odjeljenja, da je krenula fizikalna. To me stvarno spasilo. Upoznala sam fizioterapeutkinju koja me naučila ponovno da hodam. Ona je stvarno imala strpljenja sa mnom i to što je po knjigama bilo nemoguće, na kraju smo napravili da bude moguće", prisjeća se Dajana.

Milica ističe da su i roditelji braća bili uz nju, ali je danima bila u komi i nije bilo pomaka, a njene muke su počele tek nakon buđenja iz te kome.

Prije tog utorka 2016. godine Milica je maštala o maturskoj haljini, ljubavi, izlascima. Dajana, umjetnička duša, slikala je, pisala poeziju.

Njena majka Nada kaže da su im ljekari tada rekli da su sve uradili što je do njih i da je sve na njoj i na Bogu.

"Pošto sam vjernik rekla sam ako je Bog dao meni nju, ja se moram potruditi na razne načine, da ponovo bude ono što je", prisjeća se Nada.

"Glavna povreda je bila lom lobanje na tri mjesta. Imala sam lom karlice na sedam mjesta, povredu noge, odnosno lom druge glavne kosti kod noge. Polomljena rebra, slomljenu ruku, unutrašnje povrede. Sestra je malo teže prošla imala je unutrašnje povrede koje se teže liječe. Unutrašnje krvarenje i lom lobanje, imala je operaciju u kojoj joj je ugrađen plastični dio kako bi funkcionisala normalno. Pluća se nisu sama vratila, pa je morala da ima operaciju, kao i operaciju arterije na nozi", kaže Milica.

Dajana se prisjeća da joj majka nije plakala.

"Nijednog jedinog momenta, kroz sve to što smo prolazili i kroz otvorene rane i čišćenje tih rana i moje promjene raspoloženja, nijednog trenutka nije plakala", kaže Dajana.

"Ja sam sa 22 godine doživjela građanski rat u Bosni i Hercegovini. I u tom periodu čovjek se nagledao svega i svačega. Juče je bio živ čovjek, a danas ga nema. I taj period od četiri godine napravi od čovjeka robota. A onda kad se desio Dajanin udes, samo sam sebe rekla, ako ti ne budeš dobro, neće ni ona", ističe Nada.

Milica naglašava da tek nakon buđenja iz kome nastaje pravi sudar. Sudar želje i stvarnosti.

"Skidaju nas sa aparata, smanjuju sedative, nastaju bolovi. Prvu noć na ortopediji ja sam pokušala da zaspem normalno i u tom trenutku sam sanjala nesreću, istraumirana se probudim i pomislim da to je samo san, i to se ponavljalo noćima. Nakon izlaska iz bolnice bila sam nepokretna i snaha se o meni brinula. Svoju porodicu je ostavila da bi brinula o meni", kaže Milica.

"Ja danas, pa mogu reći, bar duplo bolje crtam nego što sam crtala prije nesreće. Sad gledam iz potpuno neke drugačije perspektive. Tad mi je, da kažem, i dosta toga bilo sivilo, sve oko mene. Jednostavno, poenta je da uživamo u svakom danu koji imamo, jer ne znamo koji je naš sudnji. Da se to nije desilo, vjerovatno bih završila u nekoj kancelariji za računarom, ali u najboljem slučaju bilo bi profesor matematike. Da se nije desio udes, ali pošto se desio udes, očigledno taj put nije bio za mene. I ovo što danas radim, izvlačim maksimum iz sebe svakog dana, što je normalno. To radimo svi valjda, ali mislim da je ovo pravi put. Da je pravi put i to što ja ponovo živim na selu i to što radim ono što volim", poručuje Dajana.

"Na tom pješačkom, niti u toj bolnici, mi nismo ostale i nije ostala naša duša. Nego smo nastavile da se borimo i da živimo, da vodimo normalan život iako se desila takva nesreća", naglašava Milica.

 

Izvor: RTCG