Tada je njena 16-godišnja ćerka Moli počela da kašlje, a do 17. marta razvila je i ostale simptome. Na sreću, Moli se oporavila nakon tri nedjelje, međutim, njena majka još je bolesna.

"1. januar 2021. bio je posebno težak za mene - bolovi u zglobovima i mišićima, koji su eskalirali od letos, dostigli su nivo agonije. Tu su i isprekidana tahikardija, otežano disanje, probavni problemi, migrena i umor. Koliko god dan bio loš, znala sam da će noć biti još gora. Tako je od kada sam se upoznala sa korona virusom. Kada legnem počinje da mi odzvanja u ušima, ruke pulsiraju od bolova i spavam u epizodama. Počinje dva, tri sata prije buđenja, gotovo uvijek sa migrenom", svjedoči En za "Hafpost",prenosi Blic.

Iako je njen pad tokom praznika bio privremen, bilo joj je potrebno mnogo optimizma da pregura čitavu godinu sa kovidom.

"Znam da nisam sama. Nova studija koju sam čitala kaže da postoji zapanjujući broj ljudi sa produženim simptomima. Strašno je bolovati od bolesti koja još uvijek nije istražena. Ja sam iskusila oko 100 simptoma, počev od pritiska u grudima do trnaca u rukama i nogama. Imam bolove u mišićima i zglobovima, maglu u glavi, mentalno i fizički sam iscrpljena. Imam i nesanice, a kad zaspim nastupaju noćne more", piše En.

Ustajanje, tuširanje i oblačenje ujutru, za nju je dugotrajan proces koji joj često izazove nesvestice. Do kasnog popodneva potrebna joj je dremka i retko ima energije za pripremu večere.

"Iako moj život više nije u opasnosti, virus kao da bjesni po cijelom tijelu i ne planira da prestane. Kad sam se zarazila korona virusom prošlog marta nisam ni sanjala da ću i dalje biti bolesna, godinu dana kasnije. Zahvalna sam što sam još uvijek ovde, ali sve više brinem da se nikada neću oporaviti u potpunosti. Sve vrijeme osjećam posvećenost ljekara koji brinu o meni, tokom dvomjesečnog strogog ležanja, obezbijedili su mi kiseonik i broj telefona na koji mi se uvijek javi sestra, ukoliko imam dodatnih pitanja", kaže En.

U maju je njen pulmolog uputio na rehabilitaciju, gdje je ušla u program koji je vodio tim ljekara koji istražuje produženi kovid.

"Pažljivo su slušali naše priče, savjetovali se sa specijalistima i razvijali su individualne protokole za rehabilitaciju. Prethodnu godinu sam preživjela u bolu i neizvjesnosti. U dvadesetima sam preživela rak jajnika, a poslednju deceniju živim sa multiplom sklerozom, tako da produžena bolest za mene nije nova teritorija. Ono što jeste je skepticizam, čak i nevjerica. Mnogi pacijenti su otpušteni iz bolnice, jer im ljekari ne vjeruju da su još uvijek bolesni", piše En, esejistkinja i pesnikinja.

Dodaje da ne čudi što su mnogi prestali da se nadaju.

"Usred haosa i gubitaka, svi smo bili usamljeni. Na prvom sastanku u okviru rehabilitacije doktor se zagledao u moje oči i rekao mi: "Vjerujem da će ti biti bolje. Jel ti vjeruješ?". Vjerovala sam i još uvijek vjerujem", zaključuje En.