O tamnijoj strani srpske istorije gotovo da neće ni čuti, ukoliko istoriju uče iz udžbenika autora Radoša Ljušića, poznatog istoričara i bivšeg direktora JP "Službeni glasnik".

Iz ove Ljušićeve knjige, koja očito obiluje stereotipima i neprimjerenim sadržajima o susjednim državama i manjinama u Srbiji, đaci uče već 10 godina, uz odobrenje Ministarstva prosvjete. Taj udžbenik iz istorije izdat je 2007. godine, u vrijeme kada je ministar prosvjete bio Zoran Lončar, a ovaj sadržaj nisu doveli u pitanje ni njegovi nasljednici.

A šta sve piše u Ljušićevom udžbeniku analizirao istoričar Aleksandar R. Miletić, koji je na tu temu objavio tekst na sajtu "www.internetbilten.com".

Miletić za Blic navodi da takvu učestalost etničkih diskvalifikacija i uvreda ne nalazimo ni u udžbenicima istorije iz Miloševićevog vremena.

"Ne znam kako je Ministarstvo prosvjete odobrilo takav udžbenik. To mogu znati samo ministri prosvjete i nadležni službenicima ministarstva koji su bili na dužnosti posljednjih 10 godina. Iznenađuje da se udžbenik koji je postavljen protiv "globalističke Evrope" i koji je u tolikoj mjeri opterećen negativnim stereotipima i uvredljivim konstatacijama o nesrpskim etničkim zajednicama pojavio u jeku procesa evropskih integracija Srbije", kaže on.

Blic u nastavku navodi citate iz Ljušićeve knjige i komentare njegovog kolege Miletića:

1. U udžbeniku piše da su "Crnogorci dio srpskog naroda – etničko porijeklo im je srpsko". Ljušić dalje navodi: "Pravoslavlje, Rusija i Srbija, tri su bitna činioca u povesti Crne Gore. Crnogorci su se kleli u sva tri, ali nikada iskreno, već prema potrebama".

2. On se u svojoj knjizi osvrće i na albansku represiju, a u kontekstu objašnjavanja teškog položaja srpskog stanovništva u tzv. Staroj Srbiji. Za Albance koristi uvrjedljiv izraz "šiptarski feudalci".

3. Neke opservacije vezane za Muslimane-Bošnjake su bez ikakve potrebe stavljene u udžbenik, pritom iz najnepristojnijeg repertoara međuetničkih stereotipa na Balkanu: "O Turcima je u svijesti balkanskih naroda ostala negativna predstava, uz rijetke izuzetke, a još gora o svojim sunarodnicima koji su primili islam, i kao konvertiti morali da dokazuju svoju pravovjernost".

4. Mada je Srbija zvanično kandidat za članstvo u EU, Ljušić se negativno odredio i prema Evropi i Rimokatoličkoj crkvi. On u udžebniku navodi: "Čak i u globalistički uređenoj Evropi, prije svega, u Rimokatoličkoj crkvi, ako i nema velikih pobornika privrženih ideji o samostalnim balkanskim državama, nema ni velikih zagovornika o Turskoj kao dijelu porodice evropskih naroda (EU). Ta podijeljena mišljenja čine da se Balkan osjeća kmetom Evrope".

5. "Beograd je kao i godinu ranije bio ljudska kasapnica, gnijezdo užasa i strahota, jedinstveno mjesto u svijetu gdje su mučenici nabijeni na kolje razgovarali sa svojim ukućanima". Ovom iracionalnom i sugestivnom ilustracijom Ljušić oslikava stanje u Srbiji nakon propasti Hadži-Prodanove bune 1814. Srpski narod prikazuje ili u patetičnom herojskom kontekstu ili u prenaglašenom kontekstu žrtve turskog nasilja, a u isto vrijeme prećutkuju se pogromi protiv muslimanskog gradskog stanovništva počinjene od strane srpskih ustanika u 1807. godini.

6. U dijelu koji se bavi ratom 1876-78. nema ni pomjena o proterivanju albanskog stanovništva iz Topličkog okruga i drugih prisajedinjenih oblasti, a ovaj događaj prema mišljenju istoričara kasnije je imao ogroman demografski i politički značaj po prilike na Kosovu, gdje su se ove izbjeglice preselile. Oko 49.000 etničkih Albanaca, koji su prije rata činili apsolutnu većinu na prostoru budućeg kuršumlijskog i prokupačkog sreza, zajedno sa još oko 22.000 muslimana drugog etničkog porijekla bili su protjerani nakon konflikta ili su se povukli sa turskom vojskom za vrijeme vojnih operacija. Priliv ogorčenih izbjeglica-muhadžira iz Toplice na Kosovo znatno je pogoršao situaciju u kojoj je tamo živjelo srpsko stanovništvo.

7. Pretke današnjih Bošnjaka muslimanske vjeroispovesti Ljušić rutinski kvalifikuje kao "konvertite" ili "poturčenjake". Na jednom mjestu u udžbeniku stoji: "Memoaristi s početka 19. vijeka bilježe da su ti muslimani, poturčenjaci, bili gori i nesnosniji raji od Osmanlija, pravih Turaka". Na drugom mjestu hvali stav Srpske pravoslavne crkve "koja je, u najboljoj namjeri, braneći pravoslavlje imala negativan odnos prema prevjerenom dijelu svog naroda".

8. Ljušić je u udžbeniku preuzeo citat ruskog slaviste Aleksandra F. Giljferdina, koji piše da su bosanski Sloveni "primali islam iz materijalnih pobuda", a da su kasnije postali pretjerano revnosni u novoj vjeri: "Renegat postaje nehotice fanatikom svoje nove religije samo da bi pred samim sobom opravdao svoje otpadništvo".

9. U čitavom udžbeniku nema ni jedne afirmativne konstatacije u odnosu na susjedne narode ili etničke i religijske manjine. Kada su Mađari u pitanju, mali prilog o nacionalnoj igri čardaš predstavlja jedini podatak koji nije imao neku negativnu konotaciju.