U svim vremenima naučnici su tražili uzrok smrtonosnog oboljenja i načine borbe s njim, uglavnom uzaludno. No, odjednom se pojavila senzacija: Na kalifornijskom Univerzitetu Berkli, sproveden je neobičan eksperiment. Ispitano je 15.000 pacijenata i otkriveno da je istorija mnogih bolesti nevjerovatno slična. 
Skoro svakog od ispitanih ljudi nekada je neko jako uvrijedio i niko od njih ne može to oprostiti. Stalno vrte staru traku i na taj način iznova otvaraju svoju ranu. Naučnici su zaključili da je opsesivna preokupacija uvredama pokrenula proces bolesti. 

Duševno i fizičko zdravlje su usko povezani i često predispozicija čovjeka za jedne ili druge bolesti zavisi od toga kakav je njegov temperament, način života, navike. Kakav je karakter takve su i bolesti i svaka bolest liči na samog čovjeka. Tijelo je samo ogledalo koje odražava naše nevidljive misli i osjećaje. 

Kako se negativne emocije pretvaraju u fizičku bolest? 

Naučnici su uspeli opisati taj proces. Krvni sudovi se u slučaju depresije sužavaju. Kiseonik i hranjive materije koje su neophodne organizmu ne dolaze do određenih organa, do nervnog i imunog sistema. Imunitet stalno potiskuje ćelije raka koje se nalaze i žive u svakom ljudskom organizmu. 

One se stalno potiskuju i zbog toga se ne razmnožavaju. Imunitet ih drži pod kontrolom do određene granice dok razmnožavanje ne počne takvim ritmom, da ga je gotovo nemoguće zadržati. U tom slučaju govorimo da je čovjek bolestan od raka. 

Koncentrisanje na uvrede, nije jedina karakterna crta koja može zahvatiti i dovesti do bolesti čak i najjači organizam. Psihijatar Petar Ganuškina još je početkom prošlog vijeka primetio da je često kod njegovih pacijenata, kod ljudi s psihičkim bolestima, prevladavala neka karakterna crta. 

On je napravio spisak patoloških psiho tipova kojim odgovara ne samo svoj niz specifičnih karakternih crta, već i svoj niz bolesti. Potom su njegovu klasifikaciju počeli koristiti i za obične ljude. Teorija o povezanosti konkretnog psiho tipa s konkretnom bolešću, još uvijek je samo teorija. 

Ali ako je stvarno povezano sa zdravljem to je vrlo korisno medicini. Bolest se u tom slučaju može predvidjeti. Naravno, slična dijagnostika još uvijek je eksperiment. U stvarnosti je niko ne sprovodi. Tačnost te dijagnostike takođe je pod znakom pitanja. Međutim ne treba ni tvrditi da su slična predviđanja profanacija. 

Povezanost duše i tjela 

Možda direktne zavisnost između karakternih crta i konkretne bolesti nema, ali to da su psiha i zdravlje povezani potvrđuju i drugi pored psihologije i nauke, oni koji se neposredno bave fizičkim zdravljem ljudi - ljekari. 

Povezanost duše i tijela doktor refleksolog Jurij Kač izučava mnogo godina. Prema njegovoj teoriji koju je pozajmio od drevnih kineskih iscjelitelja, čovjekovo tijelo je prožeto sa 12 kanala - meridijani. Svaki od njih je povezan sa određenim unutrašnjim organom. Negativne emocije i stres mogu zatvoriti kanale i dovesti do bolesti tih organa. Na primjer, emocija kao što je gnjev direktno utiče na rad srca. 

Kod ljudi koji su pesimisti, koji su duhovno slabi i kod onih koji su skloni emocijama kao što su: depresija, tuga - to dovodi do narušavanja rada svih funkcionalnih sistema i uopšte do razvoja bolesti i fatalnog kraja. Doktori su odavno primijetili da je želudac usko povezan sa emocionalnom sferom. 

Ukoliko čovjek ima probleme, ako doživljava jaki stres to se često odražava na probavne organe. Jake emocije ne utiču samo na želudac. Istraživači su primijetili i druge zakonitosti što im je omogućilo izdvajanje rizičnih grupa u koje spadaju, na primjer, kukavice i bijesni ljudi. 

Kod kukavice - problematični organi su bubrezi i mokraćni mjehur. Ukoliko čovjek strahuje od svakog šuškanja i boji se za sopstveno tijelo, još u djetinjstvu usred silnog straha to može dovesti do noćnog mokrenja. 

Ako je čovjek zloban, svakog prezire, mrzi, razviće bolesti koje su povezane za organe poput jetre i želuca. 

To da su bolesti usko povezane sa ljudskom psihom, da su direktna posljedica načina života, navika, mentaliteta, ljekari danas i ne sumnjaju. Međutim mehanizam transformacije konkretnih emocija i doživljaja u bolesti je vrlo složen. 

Termin "psihosomatske bolesti" prvi put je upotrijebio u nauci njemački psihijatar Johan Hajnrot 1818. godine. "Psiho" u prevodu s grčkog je duša, "soma" tijelo. 

Kao što proizlazi iz naziva psihosomatskim se zovu bolesti čiji uzroci nisu infekcije i mikrobi već psihički problemi. Dijabetes, bronhijalna astma, bolest srca, hipertenzija, čir na želucu, alergija, to je samo mali spisak bolesti koje pri ispitivanju pokazuju kao psihosomatske. Psihosomatske bolesti vremenom postaju karakterna crta čovjeka 

Bolest kao bijeg od problema 

Čovjek ne simulira, on je zaista bolestan. Međutim, bolest je u suštini isprovocirana duševnim potresima u njegovom životu, nekom tugom, tragedijom ili produženim stresom. Zašto se u jednom slučaju negativne emocije pretvaraju u dijabetes a u drugom u čir? Jedan od prvih koji se zamislio nad tim je poznati psihoanalitičar Sigmund Frojd. 

Po njegovoj koncepciji duševnu ljudsku bol prima na sebe organ s kojim su bila povezana ta iskustva. Ako recimo čovjek iznenada oslijepi, znači da podsvjesno ne želi vidjeti ovaj svijet. Poznati ljekar Frank Aleksandar, psihosomatske bolesti je objasnio drugačije: 

"Potpuno zdravih ljudi - što je poznato - nema. Kod nekog srce nije u redu, kod nekog su slaba pluća. Naime, ti problematični organi prvi stradaju, bez obzira kakva je iskustva čovjek imao. Po principu: gdje je tanko, tu se kida. " 

Psihosomatika je službeno priznata od strane naučne zajednice, opisana u brojnim monografijama.Ako je okidač za psihosomatske bolesti u pravilu stres, u hroničan oblik ona prelazi iz razloga što čovjek ima koristi od bolesti. Osoba ne želi biti bolesna, ali podsvjesno teži tome da bolest ostane. Najčešće korist od bolesti upotrebljavaju ljudi slabe volje. 

Bolest za njih postaje štit kojim se skrivaju od životnih problema i nevolja. Koriste bolest za dobijanje materijalnih i sličnih koristi. Međutim psihosomatske bolesti su opasne zato što s vremenom postaju karakterna crta. Psihosomatske bolesti se vrlo teško liječe, uobičajene metode ovdje ne djeluju. 

Da bi se razumjeli uzroci bolesti, ponekad je potrebno shvatiti šta je u čovjekovoj duši, shvatiti njegove tajne želje i misli. Bez toga se ništa ne može. Ukoliko se prihvati mišljenje da su bolesti proizvod našeg karaktera, tada se i spas nalazi u samom čovjeku, u njegovom karakteru. 

Priče o tome kako je čovjek bio ozbiljno bolestan - smrtno, a onda odjednom misteriozno ozdravio, čuo je vjerovatno svako. Sve te priče ukazuju na jedno: da bi se izbavio od bolesti čovjek ne može da sedi skrštenih ruku, već bi trebalo da radi na sebi, a najvažnije je da ne pada u depresiju, već usmjerava sebe na pozitivno. 

Transformacija karaktera 

Bilo koje negativne emocije koje se nakupljaju unutra i nemaju oduška, potkopavaju organizam. Bolestan čovjek sam sebe baca u grob i sam sebe iz groba diže. Snagom volje se može pobijediti bilo koja neizlječiva bolest, a slaba volja može biti fatalna čak i za relativno laku bolest. 

Dići se iznad Iijenosti, apatiju, povjerovati u sebe, preispitati svoje navike u odnosu na život, jeste teško. Ipak psiholozi su uvjereni da je ponekad to jedina šansa za izlječenje. Ukoliko čovjek ima neke ciljeve u životu, ako zbog nečega živi, on preživljava uprkos svemu. 

Navikli smo se odnositi prema bolesti sa strahom, kao prema nečemu neugodnom i opasnom, to niko i ne spori. Bolest je uvijek bolna, uvijek je to stradanje, međutim vjernici znaju da se bolesti ne šalju čovjeku samo tako, one su povod da se razmisli o životu i možda u njemu nešto promijeni. Ukoliko uklanjamo simptome pomoću lijekova, ostaju iste karakterne crte, isti mentalitet, isti način života, i bolest ponovo dobija snagu. 

Ukoliko se ne mijenja čovjekov život, njegov sistem vrijednosti, ako se ne mijenja ličnost tada bolest ne nestaje. To je činjenica. Ukoliko je bolest stvarno povezana s karakterom na paradoksalan način to nije samo nevolja, već i blago. Ona omogućava čovjeku da promijeni sebe, da postane bolji, jači. 

Ko zna, možda se u tome i krije prava svrha bolesti. 

Sensa