Lekić je poručio da još ne razmišlja o tom da li će se kandidovati za predsjednika dok je svog zamjenika, za kojeg u Lekićevom dijelu stranke tvrde da razbija partiju, Gorana Danilovića, optužio da zastupa stavove Demokratskog Fronta o jednom kandidatu i jednoj opozicionoj listi, ako se ispune želje opozicije pa uz predsjedničke budu i parlamentarni izbori.

Lekić je izgleda zaboravio da je na prethodnim predsjedničkim izborima bio kandidat upravo Demokratskog Fronta, dok je njegov zamjenik bio značajna figura u toj koaliciji. Danas su njih dvojica poslanici Demosa u Parlamentu.  I imaju još po jednog poslanika koji sa njima dijele stavove o sudbini Demosa. Što se tiče Demosa izgleda da će Lekić i Danilović sve da podijele bratski, po pola. Sigurno se Lekić neće kandidovati na predsjedničkim izborima jer već sada nema podršku polovine svoje partije, a da se o drugima ne govori.

Iako je dugogodišnji iskusni diplomata, veoma brzo je potrošio svoj politički kapital. Želeći da se drži iznad svih izgubio je dodir sa svima. I sigurno je da Miodrag Lekić i to zna. To je uostalom pokazao i rezultat koalicije Ključ na prethodnim parlamentarnim izborima. Izborima koji su dotukli jedinu partiju u toj koaliciji koja je mogla da računa na svoje članstvo. I koalicioni nastup na prethodnim izborima je jedan od većih eksera u odru Socijalističke narodne partije.

U toj partiji ne razmišljaju ni o predsjedničkim ni o mogućim parlamentarnim izborima, niti o svom niti o zajedničkom kandidatu opozicije. Riječima bivšeg ministra spoljnih poslova Rusije Andreja Kozirjeva, kad je čuo da NATO bombarduje Jugoslaviju, imaju oni i svojih problema. Iako nastali podjelom SNPa , Demokrate zagovaraju pobjede a ne podjele. I ne zagovaraju ni jedinstvenog opozicionog predsjedničkog kandidata niti opozicionu listu, ako bi se dogodili i parlamentarni izbori. Ne zagovaraju ni svog predsjednika za predsjedničkog kandidata, daleko je do izbora, ima vremena za različite kombinacije.

U Frontu su ubijeđeni da bi zajednički predsjednički kandidat opozicije pobijedio kandidata vlasti na predsjedničkim izborima. I dalje od tog ubjeđenja ne idu. Ko bi mogao biti taj kandidat iza kog bi mogla stati cjelokupna crnogorska opozicija ni oni ne znaju. To fakat ne zna niko.

Sve što su se crnogorski opozicionari uspjeli dogovoriti jeste da ne dolaze na sjednice Parlamenta. Šalu na stranu, Crnogorcima se nikad nije bilo teško dogovoriti da ne rade. A kad se treba dogovoriti oko bilo kakvog  djelovanja, opozicionari pokazuju  animozitet koji očigledno nikada neće moći da prevaziđu. Čak ni zajednička želja da sruše skoro tri decenije dugu  vlast DPSa nije dovoljna da se ujedine. Kakav bi ih to onda kandidat mogao ujediniti?