U odgovoru na pismo srbijanskog otpravnika poslova Zlatko Lagumdžija piše kako je samo za Srbiju pitanje rata u Bosni i Hercegovini osjetljivo, jer i dalje nije spremna da se pomjeri s narativa iz devedestih. Ratni zločin genocida je sudski utvrđena činjenica i niko to osim Srbije ne osporava. Proglasiti 11. juli “Međunarodnim danom razmišljanja i obilježavanja genocida u Srebrenici 1995. godine” samo je mali znak za priznanje preživjelim žrtvama i njihovim porodicama, budući da oni svakodnevno nastavljaju da budu podvrgnuti bijesnom i nemilosrdnom poricanju genocida, historijskom revizionizmu i prijetnji ponovnim nasiljem, navodi ambasador BIH pri UN-u.

“Predsjedništvo Bosne i Hercegovine, sa ili bez konsenzusa, ili bilo ko drugi, ministar ili ambasador Bosne i Hercegovine, ne može se upuštati u rasprave o Srebrenici koje potpuno negiraju genocid koji je tamo počinjen, niti ima ovlaštenja da dovodi u pitanje ili može biti iznad konačnih proklamacija pravosudnih institucija ove organizacije. Jednoj takvoj akciji trebale bi prethoditi izmjene Dejtonskog mirovnog sporazuma, Ustava i na kraju Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine, koji zabranjuje javno odobravanje, negiranje ili opravdavanje zločina genocida”, doaje Lagumdžija.

Što se tiče širih konsultacija, ambasador BiH pri UN-u podsjeća da su sve zemlje u regionu, osim Srbije, već podržale ovaj nacrt. Srbija je s druge strane tražila povlačenje rezolucije, za nju “konsenzus” znači brisanje reference na genocid, čime se efektivno negiraju presude. Tekst nacrta rezolucija ni na jedan način nije uvredljiv ni za jednu državu ili njen narod – osnovni cilj je podsticanje procesa pravde, istine i pomirenja, dodaje Lagumdžija: “Upozorenja da sve može dovesti do nestabilnosti u Bosni i Hercegovini nisu ništa drugo do slabo prikrivene prijetnje, ali ipak prijetnje onih kojima je jedini cilj zadržati kontrolu nad istinom u regionu i nastaviti otvoreno veličati i nagrađivati ​​osuđene ratne zločince bez posljedica, da se žrtve još jednom izbrišu akcijom i djelom poricanja.”

Srbija ostaje jedina zemlja u region koja se oštro protivi rezoluciji o Srebrenici. S druge strane, podijeljni su stavovi i unutar same BiH. Vladajuća elita u RS smatra kako je ovom pitanju trebalo postići konsenzus. No, da li doista treba konsenzus za nešto što je potvrđena činjenica i što je u Hagu presuđeno kao genocid?

Željka Cvijanović, nacrt rezolucije o genocidu u Srebrenici danas je povezala sa zločinima u Gazi, ponovivši da se na tekstu radilo bez konsultacija u BiH: “Ona je sada lansirana iz nekih sasvim drugih razloga; da se povežu neki koji su iz dubokih razloga razjedinjeni ovim konfliktom o Gazi, da nađu zajedničku tačku spajanja. Kažu da ja vrijeđam žrtve. Ja ne vrijeđam. Za mene je uvreda ako se sve radi na način da zaobilazite razne kanale i da vodite neku svoju kampanju.”

Podršku koja je tekstu rezolucije stigla iz Crne Gore, Milorad Dodik ocijenio je sramnim činom. Optužio je tamnošnje vlasti da pokušavaju oprati vlastitu savjest: “Crna Gora, kada se to dešavalo u Srebrenici, je bila aktivna u podršci takvim događajima koji su se tamo dešavali, a sada vidimo da oni koji bi oprali svoju savjest da se tako ponašaju. Ako je neko trebao da bude u tome kvalifikovan onaj koji je pripremao logistiku, onda je to to Crna Gora.”

U Sarajevu pak drugačija razmišljanja – radi se o civilizacijskoj pravdi i i utvrđenim činjenicama.

Valerija Galić predsjednica Ustavnog suda BiH kaže da kao pravnik i legalista nema komentara na odluke i domaćih i međunarodnih sudova te da je nesporna činjenica da je u Srebrenici počinjen genocid.

Saša Magazinović, šef delegacije BiH u Vijeću Evrope, dodaje da je posljednji stadij genocida njegovo negiranje.

“I to sve više podsjeća na učešće u genocidu. Na svaku takvu glupost treba reagirati deset puta jača jer to postoje normalna stvar, da bi mi trebali raspravljati o zločinu, sudski presuđenom. Nevjerovatno”, zaključuje Magazinović.

Do sada su ukupno 32 države članice Ujedinjenih nacija odlučile da budu kosponzori Rezolucije o Sreberenici, uz ostale i zemlje regiona – Slovenija, Hrvatska i Sjeverna Makedonija. Podršku rezoluciji koju su predložile Njemačka i Ruanda dalo je i pedeset i sedam zemalja članica Organizacije islamske saradnje.

Izvor:N1