Điljeta U. iz Peći, majka troje djece, ubijena je u 42. godini. Prema zvaničnim izvještajima, njen ubica se predao policiji rekavši: „Upucao sam svoju ženu.“

Oba ubistva dogodila su se na Kosovu u aprilu, u razmaku od svega pet dana. Njihova ubistva izazvala su užas širom zemlje.

Predsjednica Vjosa Osmani proglasila je dan nacionalne žalosti u znak sjećanja na žene i djevojke žrtve rodno zasnovanog nasilja na Kosovu.

Ali čak i ako su mnogi građani Kosova bili užasnuti, malo njih je zapravo bilo iznenađeno.

Aktivisti i organizacije za ljudska prava već dugo osuđuju propuste sistema zbog kojih žene na Kosovu više puta postaju žrtve nasilja. Šta još treba da se desi prije nego što se nešto konačno promijeni?

Niske kazne za počinioce
Posljednjih godina bilo je, barem na papiru, pozitivnih pomaka. Nasilje u porodici je zasebno krivično djelo na Kosovu od 2019. godine. Sudovi mogu kazniti počinioce novčanom kaznom od 100 do 25.000 eura i zatvorom do tri godine.

Ali do danas su mnoge presude bile blage. Slučaj Điljete U. je odličan primjer za to. Njen ubica bio je poznat policiji po nasilju u porodici i osuđen je na tri mjeseca zatvora i novčanu kaznu od sto eura 2022. godine. S obzirom da je pride platio 300 eura, izbjegao je tri mjeseca zatvora.

Ministarka pravde Albulena Hadžiju napisala je na Fejsbuku nakon zločina: „Raniji počinioci često na kraju postaju ubice jer ih nadležne institucije ne kažnjavaju adekvatno.“

Ona je sazvala hitan sastanak sa ministrom unutrašnjih poslova, šefom policije, državnim tužiocem i drugim zvaničnicima.

Ali aktivisti kritikuju da takve kratkoročne akcije ništa ne mijenjaju u raširenoj klimi nekažnjivosti za nasilje u porodici koja se nastavlja i pod sadašnjom vladom.

„Potrebni su nam je jači pravosudni sistem, brže procedure i češće maksimalne kazne za počinioce“, kaže sociološkinja Bukurije Rustemi.

Policija nasilje u porodici ne shvata ozbiljno
Prema policijskoj statistici, četiri žene su ubijene u femicidima, a 2.120 žena je zlostavljano na Kosovu u prošloj godini. Vjerovatno je da je stvarni broj slučajeva još veći.

Mnoge žene se ne usuđuju da prijave počinioce – i zbog straha da ih policija i pravosuđe neće shvatiti ozbiljno. U istraživanju Amnesti internešenela objavljenom u avgustu prošle godine, žrtve porodičnog nasilja kažu da im je policija rekla da je nasilno ponašanje njihovih partnera „potpuno normalno“.

Zastrašivanje, prijetnje i psihičko nasilje uglavnom se ignorišu, a policija obično interveniše samo kada su postojali očigledni znaci fizičkog nasilja, kao što su modrice.

U većini slučajeva za nastalu situaciju djelimično se okrivljuju žrtve – sa ozbiljnim posljedicama, kaže psihološkinja Kaltrina Ajeti: „Žrtve često misle da su same doprinijele stvaranju takve situacije – odnosno dovele nasilnika do toga da konstantno čini nasilje – dakle do uništenja porodične situacije.“

Ovakav način razmišljanja je još uvijek rasprostranjen ne samo u policiji, već i u samom kosovskom društvu.

Nenasilan život? Neprocjenjivo
Kosovsko društvo i njegove strukture, duboko ukorijenjene u patrijarhatu, vjerovatno su jedan od glavnih razloga za femicide. „Uloga žene na Kosovu je domaćica i njegovateljica djece, muža i starih u porodici“, kaže Rustemi.

Mušku dominaciju u velikim djelovima društva mnogim ženama je još uvijek teško da prevaziđu. „Nedostaju im obrazovanje, posao i ekonomska nezavisnost“, kaže Rustemi.

Zana Aslani, šefica Ženske kuće u Prištini, potvrđuje da se mnoge žene koje smognu hrabrosti da napuste muža nasilnika kasnije vrate njemu iz čisto ekonomskih razloga.

One jednostavno ne mogu sebi priuštiti samostalan život jer često nemaju sopstveni prihod. U 2021. godini, oko 50 odsto muškaraca na Kosovu bilo je formalno zaposleno. Žena samo 17 odsto.

Gotovo da nema mogućnosti da žena izgradi finansijski nezavisan život. Imovina je pretežno u vlasništvu muškaraca. Žene su uglavnom izuzete od nasljeđivanja.

Prema kosovskom zakonu, braća i sestre imaju jednako pravo na nasljeđivanje. U praksi, međutim, obično važi tradicija: nasljeđuju samo muškarci, a žene ostaju praznih ruku. Zato što se udaju u porodicu svog muža – i pritom napuštaju svoju porodicu, čime gube pravo glasa i nasljedstva.

Tradicija često ne dozvoljava povratak u roditeljski dom – čak ni nakon što je žena pretrpjela nasilje. Kada se žene udaju i odu u porodicu svog muža, one praktično pripadaju svom mužu.

Žene koje se vraćaju partnerima nakon što su u roditeljskom domu odbili da ih prime nazad, često pate od posttraumatskih stresnih poremećaja i depresije, kaže psihološkinja Ajeti.

Počinioci se, s druge strane, onda obično osjećaju osnaženim. „Počinilac je tada svjestan da njegova partnerka nema izbora i drugog izlaza.“

Balkanski fenomen?
Međutim, to se ne događa samo na Kosovu, kaže sociološkinja Rustemi. „Svuda na Balkanu ima slučajeva femicida. Patrijarhalno društvo je slično svuda na Balkanu – moglo bi se govoriti o balkanskom mentalitetu.“

Situaciju pogoršava sveprisutno iskustvo nasilja tokom ratova devedesetih i ponekad teška socijalna situacija.

Sociološkinja Bukurije Rustemi navodi psihičke probleme kao što su psihoze, depresija, takođe konzumacija droga i alkohola i socijalni uzroci kod počinilaca.

„Nasilje na televiziji i na društvenim mrežama, posebno govor mržnje, takođe snižava moralne norme kod mladića“, kaže ona.

Ali patrijarhalni aspekt je najozbiljniji i najtvrdokorniji, naglašava ona. Svaki pokušaj žene da promijeni ovu situaciju blokiraju muškarci.

Izvor RTCG