Današnja Hrvatska upisala je Crnu Goru u svoje zakone kao agresora na Dubrovnik i to je činjenica od  koje Hrvatska neće odustati, iako bi mi najrađe zaboravili naše ratovanje za mir. One koju su u našoj borbi za mir i pali, već smo zaboravili.

“Povodom smrti druga Zorana Markovića, vojnika rezervnog sastava Jugoslovenske narodne armije koji je položio svoj život izvršavajući časno i hrabro vojničke zadatke na braniku mira i slobode, u ime Predsjedništva Republike Crne Gore, Skupštine Republike Crne Gore, Vlade Republike Crne Gore i u naše lično ime, molimo vas da u velikom bolu primite izraze najdubljeg saučešća.

U potpisu:

Predsjednik Predsjedništva Republike Crne Gore, Momir Bulatović;

Predsjednik Skupštine Republike Crne Gore, dr Risto Vukčević;

Predsjednik Vlade Republike Crne Gore, Milo Đukanović.”

Ovo je jedan od telegrama saučeća porodicama poginulih Crnogoraca na dubrovačkom ratištu. A takvih telegram je bilo 137. Iako Crna Gora nije bila u ratu, iako je ratovala za mir, 137 kovčega dopremljeno je sa Dubrovnika u Crnu Goru. Nema crnogorskog grada u koji tih dana nijesu stizali kovčezi. Tih 137 imena danas ne možete naći ni na jednom mjestu. Taj spisak je zaboravljen a njihovi životi, i njihove smrti obavijene ćutanjem, najbolje svjedoče da rat za mir nije bio za mir i da je današnja Hrvatska u pravu.

Foto: panoramio.com

Današnja istorija još ne može da utvrdi koja ih je to domovina zvala da joj se odazovu najvišom žrtvom. Današnja istorija se mijenja gotovo svakodnevno a njihova žrtva je vječna…koliko i uzaludna. A uzaludne žrtve izgleda nemaju pravo na sjećanje.

Prije nekoliko godina podgoričanin Hamdija Pupović postavio je pitanje zašto tih 137 imena nema zajedničko obilježje. I on je za svog brata blizanca Aliju dobio isti telegram. Još su mu rekli i da mu je, kako napisaše tada mediji, brat poginuo herojski. Samo mu tada nijesu rekli da je umro uzalud. Na Hamdijin bol za bratom Alijom niko nije odgovorio. Niko nije našao za shodno. Živi su nastavili dalje.

Foto: Radio Slobodna Evropa

Crna Gora danas ćuti o dubrovačkoj epopeji. Misli da ako ćuti sjećanje nestaje, a naprotiv. Vremenom će sve ove žrtve tražiti svoju pravdu i dostojanstven mir. Tražiće da ih okupimo na jednom mjestu, njih 137. Da im podignemo spomenik makar na njemu pisalo da su poginuli u crnogorskoj agresiji na Dubrovnik. Da su umirali uzalud.