„Zbog specifičnosti istorije i tradicije naše kolektivističke kulture dugo opstaje stereotip da je agresivnost izraz maskulinosti i moći, te jedini efikasan način da se pojedinac izbori za sopstvena i prava drugih. Ovu hipotezu potvrđuju bezbrojni primjeri nasilja koje ne samo da prolazi nekažnjeno već se naraštajima opisuje kao uzorno“, kaže za Kodex psihološkinja Jelena Mašnić. 

A to je ono što Vas sačeka kada upalite svoje TV prijemnike, serijali u kojima se glorifikuju kriminalci, muzika koja promoviše kriminogeni kontekst i komercijalni emiteri koji zarad gledanosti ovakvim emisijama nesebično ustupaju prostor. Nauštrb recimo, nekadašnjih obrazovnih programa.  

„Svakako da je sve ovo razlog da su roditelji zbunjeni kako da vaspitavaju djecu. Da li da budu ljubazna i prosocijalnih ponašanja, pa da ih drugi opažaju kao slabašne, ili da u njima razvijaju „fajterski duh“  gdje vlada filozofija „oko za oko...“, gdje ne postoji tolerancija na konflikt i slično? Nije začuđujuće da su roditelji, zbunjeni  izmjenjenim perspektivama odgoja tj. da je, koliko do juče, dijete išlo u susret svijetu, a sada mu se taj svijet senzacionalno nudi na dlanu (preko internet konekcije), u panici kako da obezbjede bezbrižno djetinjstvo i produktivnu mladost“, kaže za Kodex psihološkinja Jelena Mašnić. 

A djecu sa svih ekrana okupira nasilje. U Crnoj Gori konkretno skoro svakodnevna paljenja vozila, postavljene bombe, ubistva žena, obračuni vatrenim i hladnim oružjem. Došli smo do tačke u kojoj je fizički obračun jedan od poželjnijih načina rješavanja konfliktne situacije. Posebno ako se junački okušamo na slabijem. A nasilnik uvijek traži slabijeg od sebe baš kao što preza od jačeg, bez obzira na konflikt. 

„Svakako bih ovdje problematizovala i činjenicu da se u nasilniku obično nikad ne primjeti da je i on sam žrtva. Preciznije, da činjenjem nasilja osoba skreće pažnju da ima problem i da je to odgovor na  nerazumijevanje okruženja. Nerijetko se negativno doživljavanje sebe atribuira (pripisuje) spoljašnjim faktorima kao u primjeru „Nisam ja loš nego je okruženje prijeteće i zaslužuje moju kaznu“, kaže psihološkinja Jelena Mašnić.

U najsvježijoj priči jedan otac, kako ga mediji nazivaju bezbjednosno interesantan, istukao je učenika osnovne škole u koju ide njegov sin jer je, kako sam otac tvrdi, njegov sin trpio nasilje od dječaka kog je on istukao. Valjda po zakonu jačeg, otac je riješio da izagna pravdu na vidjelo. Pri tom ne razmišljajući da fizički nasrće na dijete i ne razmišljajući čemu uči svog sina. Jer nasilje se uči.

„Uvjek je preporuka da se kod djece razdvaja komentarisanje njihovog ponašanja i opis njihove ličnosti. Preciznije, da roditelj ili odrasli objasni djetetu da njegovo ponašanje neće donijeti dobro niti njemu niti drugome, a ne da ga komentariše kao lošeg što se tako ponaša“, kaže psihološkinja Jelena Mašnić.

A nama ostaje pitanje kako komentarisati odrasle kad se loše ponašaju. Jer smo svjedoci da se na društvenim mrežama nasilje glorifikuje kao zaslužena kazna za one nad kojima se čini rijetko se pitajući čime su ga zaslužili. Valjda time što su slabiji?

Ali, kad jednom taj kontekst prevlada, i slabiji mogu prigrliti nasije kao sredstvo odbrane. I šta onda?