Vesna Pejović, majka Nataše i baba Marka i Mašana Martinovića, ubijenih 12. avgusta 2022. godine u Medovini na Cetinju poručila je da od pravosudnih institucija očekuju da se nakon godišnjih odmora taj predmet nađe među prioritetima, jer porodice više neće čekati bez reakcije.
– Pošto su gospoda iz sudova sada na godišnjem odmoru, očekujemo da septembar počnemo radno i da masakr u Medovini bude na prvom mjestu. Ukoliko tako ne bude, mogu očekivati naš pritisak svim sredstvima koja su nam po zakonu dostupna – protestima, blokadama ispred institucija, ali i traženjem pravde pred evropskim institucijama za zaštitu ljudskih prava – poručila je Pejović.
Osim Martinovića, u pomahnitalom pohodu prije četiri godine Vuk Borilović ubio je Danicu Drecun, Dimitrija Drecuna, Rajka Drecuna, dvije sestre – Aleksandru Radunović i Milu Radunović, Milana Mitrovića i Gorana Đurišića.
Dodaje da porodice više ne žele obećanja niti nova odlaganja.
– Ovo je posljednje upozorenje. Ako neko neće ili ne umije da radi svoj posao, neka oslobodi mjesto časnim ljudima koji će raditi po Ustavu i zakonu. Narod Crne Gore će na kraju suditi i o radu svih onih koji su obavljali odgovorne funkcije – navodi Pejović.
Ističe da se 12. avgusta navršavaju četiri godine od tragedije u kojoj su izgubili svoje najmilije, a da porodice ni danas nijesu dobile odgovore koje očekuju od države.
– Izgubili smo naše voljene, a država ćuti. Bez odgovora i bez odgovornosti. Njihova tišina samo dodatno razara naše teške rane – kaže Pejović.
Ona je 22. juna podnijela Višem sudu zahtjev za ubrzanje postupka po žalbi na prvostepenu presudu. Predsjednik Višeg suda Zoran Radović 16. jula odbio je zahtjev kao neosnovan, uz obrazloženje da je predmet sudiji Borisu Saviću dodijeljen 23. aprila, da nema oznaku hitnosti i da će biti razmatran nakon godišnjih odmora.
Nekadašnja načelnica cetinjske Filijale MUP-a Olivera Krivokapić jedina je koja je za četiri godine osuđena za propuste koji su prethodili masakru u Medovini. Ona je odlukom Osnovnog suda na Cetinju 27. februara 2026. prvostepeno osuđena na šest mjeseci zatvora zbog nesavjesnog rada u službi.
Sud je utvrdio da, nakon što je Filijala obaviještena da je protiv Vuka Borilovića podnijeta krivična prijava zbog nasilničkog ponašanja, nije pokrenula upravni postupak da se Boriloviću oduzme oružje. Upravo ono kojim je počinio masakr.
Advokat porodica žrtava Zdravko Đukanović ocijenio je da je šest mjeseci zatvora neprimjereno niska kazna, imajući u vidu težinu posljedica i uložio žalbu Višem sudu.
Pejović podsjeća da borba porodica za istinu i pravdu traje sve četiri godine i da je, kako navodi, potkrijepljena činjenicama i dokazima.
– Ni to nije bilo dovoljno da se ovaj slučaj dovede do kraja. Umjesto toga, dobijali smo nove udarce na već ranjena srca. Posljednje što nam je proslijeđeno iz Višeg suda govori do koje mjere je sistem dotakao dno. Čini se da je želja pojedinaca da sačuvaju fotelje jača od ljudskosti, empatije i profesionalnosti – navodi Pejović.
Podsjeća da su porodice tokom protekle četiri godine uputile brojne zahtjeve institucijama, o kojima je, bila upoznata i javnost.
Jedan od njih odnosio se na izmjene zakonskog okvira u oblasti oružja.
– Moram da zahvalim svim ljudima koji su učestvovali u izradi i usvajanju Zakona o oružju. Svakome ko je iskreno i ljudski bio uz nas neizmjerno smo zahvalni. Ali bilo je i onih koji su se predstavljali kao naša podrška, a pokušavali da preko naše tragedije politički profitiraju – kaže Pejović.
Rajka Đurišić, supruga Gorana Đurišića, koji je stradao pokušavajući da zaustavi Vuka Borilovića, kaže da su posljedice 12. avgusta trajno obilježile njihovu porodicu.
– Razgovarala sam sa našom djecom. I oni su, kao i ja, puni bola, tuge i pitanja na koja već četiri godine nemamo odgovore. Svi smatramo da su institucije zakazale – kaže Đurišić.
Navodi da je Goran prošao pored policije kako bi pokušao da zaustavi svog sestrića, vjerujući da ipak ima neki autoritet nad njim, jer ga je praktično othranio.
– Svjesni smo da Gorana niko nije mogao zaustaviti u namjeri da pokuša da spriječi dalje ubijanje i spasi druge ljude – ističe ona.
Posebno govori o teretu sa kojim danas žive njihova djeca.
– Našoj djeci nije nimalo lako da žive sa činjenicom da im je brat od tetke ubio oca. Mi nijesmo primijetili da je bolestan, ali smatramo da su njegova majka i supruga morale primijetiti da nešto nije u redu. Neminovno je da je sistem zakazao i prije i poslije 12. avgusta 2022. godine.
Đurišić kaže da će porodica nastaviti da traži istinu i utvrđivanje odgovornosti svakoga za koga se eventualno pokaže da je imao saznanja o onome što se događalo, a nije reagovao.
– Tražimo da se i njegova majka i supruga suoče sa nama, da nas pogledaju u oči i kažu da ništa nijesu znale. Vuk Borilović je mrtav, ali, ukoliko se utvrdi da su one imale saznanja o njegovom stanju i da nijesu reagovale, mora se utvrditi i njihova odgovornost. Ko god je kriv, neka odgovara, jer se mi svakoga dana pitamo samo jedno – zašto? – kaže Đurišić.
Za supruga kaže da ni on, da je preživio, ne bi mogao da živi sa činjenicom da je njegov sestrić počinio takav zločin.
– Isto tako znam da bi ponovo uradio ono što je tada učinio – dao bi život pokušavajući da spasi druge, jer je uvijek više mislio na druge nego na sebe.
Za porodicu Đurišić, dodaje, 12. avgust zauvijek ostaje dan sjećanja.
– Dvanaesti avgust je dan sjećanja na deset anđela. To mora biti i dan kada ćemo ponoviti da će institucije i svi za koje se utvrdi da su odgovorni, prije ili kasnije, morati da se suoče sa pravdom – poručila je.
Građanski aktivista Bajko Stanojević ocjenjuje da četiri godine nakon Medovine i dalje nije odgovoreno na najvažnije pitanje – kako je do zločina došlo i da li je sistem mogao da učini više da ga spriječi.
– Ako poslije četiri godine i dalje nemamo jasnu i potpunu sliku o tome što se događalo prije zločina, kako je izvršen, da li je bilo propusta, ko je za njih odgovoran i zašto se ništa nije moglo spriječiti, onda je sasvim legitimno pitati: što smo mi kao društvo i država uopšte naučili iz Medovine? – kaže Stanojević.
Njegovo nepovjerenje, ističe, nije usmjereno samo prema jednoj instituciji.
– Ne govorim samo o policiji, tužilaštvu ili sudu. Govorim o kompletnom državnom sistemu – od političkog vrha države, preko Vlade i nadležnih ministarstava, do bezbjednosnog sektora, tužilaštva i pravosuđa. Svi su morali uraditi više.
Stanojević smatra da se priča o Medovini ne može završiti objašnjenjem da je riječ o izolovanom činu jednog čovjeka.
– Dvije tragedije nezapamćenih razmjera na Cetinju dodatno nameću pitanje kako je moguće da javnost i porodice ni četiri godine poslije prvog, a gotovo dvije godine nakon drugog masovnog ubistva, još nemaju odgovore – navodi on.
Dodaje da i dalje nije jasno šta se sve dešavalo prije zločina – od komunikacija, poziva i poruka, do eventualnih upozorenja koja su mogla biti shvaćena ozbiljnije.
– Umjesto odgovora, godinama dobijamo fragmente, ćutanje i prebacivanje odgovornosti. A ćutanje institucija poslije ovakve tragedije više nije neutralno. Ono proizvodi sumnju – kaže Stanojević.
Podsjeća da su protesti i blokade na Kruševom ždrijelu bili izraz dubokog nepovjerenja u institucije.
– Blokade su bile posljednje sredstvo ljudi koji nijesu znali kako drugačije da naćeraju državu da ih čuje. Deset mjeseci smo stajali i ponavljali isto: nemojte da zaboravite, nemojte da zatvorite predmet prije nego što otvorite sva pitanja.
Stanojević poručuje da će se traženje odgovora nastaviti.
– Ako ni nakon svega toga nemamo odgovor, onda problem više nije samo u onome ko je povukao obarač. Problem je u sistemu koji nije uspio da zaštiti ljude, a zatim nije uspio ni da do kraja objasni zašto ih nije zaštitio – zaključuje on.
Sjećanje nije čin pijeteta, već ljudska i moralna obaveza
Povodom četiri godine od masakra u Medovini, grupa građana sa Kruševog ždrijela najavila je za danas okupljanje i pozvala građane Cetinja i ostalih gradova Crne Gore da se u 15 časova, kod spomenika Lovćenska vila pridruže obilježavanju godišnjice jednog od najtragičnijih dana u novijoj istoriji Prijestonice.
Nakon toga učesnici će krenuti prema Medovini, gdje će u 15.20 minutom ćutanja, polaganjem cvijeća i paljenjem svijeća odati počast žrtvama.
– Sjećanje nije samo čin pijeteta. Ono je naša ljudska, moralna i društvena obaveza. Dugujemo ga onima koji više nijesu među nama, njihovim porodicama i generacijama koje dolaze – poručili su organizatori.
Izvor:Pobjeda
