Velika recesija povjerenja

Demokratija propada kada ljudi prestanu da glasaju. Ona počinje da slabi kada građani prestanu vjerovati da demokratske institucije zaslužuju njihovo povjerenje.

Demokratija može da preživi nepopularnu vladu, može da preživi loše izbore, korumpiranog političara. Može čak da preživi period izuzetne političke nesposobnosti onih na vlasti.

Ali, demokratija mnogo teže može da preživi nešto mnogo neupadljivije – građane koji više ne vjeruju da bilo koja institucija zaslužuje povjerenje.

Nekada davno se nepovjerenje u institucije smatralo neukošću, zaostalošću, nekom vrstom nedostatka ličnosti. Danas je to gotovo građanska vrlina. Vlade lažu, medijske organizacije manipulišu, parlamenti se ponašaju kao „reality“ brbljaonice, sudstvo je tromo, a političari obećavaju sve i svašta.

Građani koji se oslanjaju na zdrav razum – sve to gledaju.

Jedni postaju ljuti, cinični, ili se povlače u privatni život. Drugi počinju da traže nekog ko obećava da će uništiti cijeli sistem.

Ovo je početak onoga što bi neki nazvali Velika recesija povjerenja.

Pad povjerenja u političare i duboka erozija vjere u institucije preko kojih bi građani trebalo da upravljaju državom.

Pad povjerenja

Povjerenje u vlade, političke stranke, parlamente, medijske organizacije, pa čak i demokratske norme, godinama je pod pritiskom. Situacija se, naravno, razlikuje od zemlje do zemlje. Korupcija, polarizacija, ekonomska nesigurnost, iznevjerena obećanja, institucionalna nesposobnost, senzacionalistički mediji i rastuća nejednakost – sve su to neki od validnih razloga koji tome doprinose.

Ali ispod ovih različitih razloga, krije se zajednička poruka: „Mnogi više ne vjeruju da ih institucije koje građanima upravljaju, istinski predstavljaju“. To je ozbiljnije od nepopularne vlasti. Jer, vlade u demokratskim društvima dolaze i odlaze, a izbori zamjenjuju jednu grupu političara drugom.

Ali kada se nepovjerenje prenese s određenih političara na same institucije, sama promjena vlasti možda više neće biti dovoljna.

Problem više nije „Ne volim ove političare“, nego „Ne vjerujem da je sistem uopšte sposoban da proizvede poštene političare“.

To je mnogo opasnije uvjerenje.

Kada nepovjerenje postane pogled na svijet

Ljudi ne gube povjerenje samo zato što političari griješe. To bi bilo previše pojednostavljeno, čak i naivno shvatanje.

Građani gube povjerenje kada greške počnu da liče na ustaljen obrazac.

Kada politički insajderi postaju zaštićeni od posljedica, korupcijski skandali postaju svakodnevna rutina, lobiranje postane efikasnije od običnog političkog učešća, kada iste grupacije uvijek ostaju moćne bez obzira na izbore, ili navodno „nezavisne“ institucije izgledaju sve više stranački pristrasne. Naravno, i kada građani mnogo puta čuju obećanja o reformama koje, ne samo da se nikada ne dese, nego ih prati uvijek isto ponašanje onih na vlasti.

Na kraju, brojni pojedinačni neuspjesi vršioca vlasti počinju da izgledaju kao ubjedljiv dokaz kako čitav sistem (ne) funkcioniše.

Ovdje nepovjerenje postaje strukturalno.

Postoji jedna, čak i za demokratsku vlast, neprijatna istina: „Građani imaju pravo da budu nepovjerljivi“.

Zašto?

Zato što zdrava demokratija nikada ne bi trebalo da zahtijeva slijepo povjerenje od svojih građana.

U stvari, ona bi trebalo da zahtijeva baš suprotno – građane koji preispituju vlast.

Ključna razlika se krije negdje između sljedeća dva stava. Skeptičnog, koji kaže: „Dokažite da ova institucija zaslužuje moje povjerenje“, i ciničnog, koji tvrdi: „Ništa ne zaslužuje moje povjerenje“.

Prvi može da ojača demokratiju, drugi može da uništi mogućnost njenog popravljanja.

Skeptični građanin zahtijeva bolje institucije. Cinični građanin pretpostavlja da su bolje institucije nemoguće.

Ta razlika može izgledati filozofska. Ali je zapravo, politička.

Populistička šansa

Nepovjerenje stvara vakuum, a populizam je izuzetno dobar u popunjavanju vakuuma.

Njegova poruka je sasvim jednostavna: „Mi smo pravi ljudi. Oni drugi su korumpirana elita“.

Ova poruka je politički moćna jer je jednostavna, a istovremeno transformiše komplikovane institucionalne neuspjehe u priču sa prepoznatljivim herojima i zlikovcima. Nije potrebna nikakva ustavna teorija, nije potreban plan institucionalne reforme. Potreban je samo – neprijatelj.

Populistički lider se predstavlja kao autsajder koji konačno progovara u ime običnih ljudi zaobilazeći postojeći korumpirani i nesposobni establišment.

Za građane koji se godinama osjećju ignorisano, ovakav nastup djeluje izuzetno privlačno.

Paradoks se ogleda u tome, što nepovjerenje u institucije može da stvori političke pokrete koji te iste institucije još više slabe.

Tada nezavisni sudovi postaju politički neprijatelji, profesionalni državni službenici postaju dio „establišmenta“, nezavisni mediji postaju „neprijateljska propaganda“, a opozicione partije postaju „izdajničke“.

Institucije, koje su se (koliko-toliko) borile da održe povjerenje javnosti, postaju meta napada političara čija moć upravo i zavisi od takvog nepovjerenja.

Rezultat je začarani krug u kojem institucionalni neuspjeh stvara nepovjerenje; nepovjerenje stvara populizam; populizam slabi institucije; oslabljene institucije stvaraju još više nepovjerenja.

A sistem počinje da jede sam sebe.

Tiho propadanje

Ljutnja nije najopasnija posljedica institucionalnog nepovjerenja. Apatija možda jeste.

Kada građani vjeruju da su institucije pasivne, korumpirane, ili nefunkcionalne, mnogi ne protestuju.

Povlače se, prestaju da glasaju i prestaju da prate ozbiljne političke diskusije, jer pretpostavljaju da je ishod već odlučen. Jednostavno prestaju da učestvuju. Politika postaje nešto što neki drugi ljudi rade.

Ovo povlačenje je lako potcijeniti, jer ne proizvodi dramatične događaje. Nema protesta, nema uličnih nemira, ustav i zakoni i dalje formalno važe.

Ali, ljudi jednostavno prestaju da očekuju bilo što od političkog sistema.

To može biti jedan od najtiših oblika demokratskog propadanja. Demokratija zavisi od učešća, a učešće djelimično zavisi od uvjerenja da je to učešće važno. Kada to uvjerenje nestane, mašinerija demokratije može nastaviti da funkcioniše neko vrijeme, ali se demokratski duh u njoj polako prazni. Izbori se i dalje održavaju, skupštine zasjedaju, politički govori se čuju. Ali sve manje ljudi vjeruje da išta od toga pripada njima.

Institucionalni paradoks

Institucije kojima građani ne vjeruju često su upravo one institucije koje su im potrebne za popravak sistema.

Funkcionalno pravosuđe može da istražuje korupciju. Funkcionalni parlament može da pozove vladu na odgovornost. Nezavisni mediji mogu da razotkrivaju zloupotrebe, a profesionalna državna služba može da se odupre političkom pritisku. Kvalitetan izborni sistem može da omogući građanima da mirno uklone lidere koji su izgubili njihovo povjerenje.

Ali, ako građani više ne vjeruju da su ove institucije legitimne, njihova sposobnost da obavljaju te funkcije slabi.

Ovo stvara institucionalni paradoks: „Institucije koje su potrebne za obnovu povjerenja su upravo te kojima je potrebno povjerenje da bi efikasno funkcionisale“.

To ne znači da građani treba da prestanu da dovode u pitanje njihove mogućnosti.

Naprotiv.

Ali to povjerenje treba da bude uslovno.

Građanin bi morao da ima moć da kaže: „Vjerujem da ovaj sud treba da bude nezavisan, ali ću ga kritikovati ako ne bude. Vjerujem da su izbori važni, ali ću zahtijevati odgovornost za nepravilnosti kada se dogode. Vjerujem da je parlament važan, ali ću zahtijevati da zakonodavci objasne svoje odluke“.

To je demokratsko povjerenje. To nije poslušnost. To nije lojalnost stranci. To nije vjerovanje da su institucije uvijek u pravu.

To je vjerovanje da pravila i institucije vrijedi braniti čak i kada nas njihovo djelovanje frustrira.

To je mnogo zahtjevniji oblik povjerenja.

Kada prevlada cinizam

Kada cinizam u društvu naraste, događa se nešto čudno.

Svaka reforma izgleda kozmetička. Svaka istraga se odbacuje kao politička. Pretpostavlja se da su svi izbori izmanipulisani. Svaki političar se smatra korumpiranim, a svaka institucija se tretira kao kriva dok se ne dokaže suprotno.

U tom trenutku, politika postaje performans u kojem svaki akter na političkoj sceni nastupa samo za svoju publiku.

Političari nastupaju samo za svoje pristalice, opozicija se obraća samo svojim simpatizerima, mediji gađaju samo svoju ciljnu grupu, a institucije glume legitimitet.

Građani postaju posmatrači. Prvo, izgubili su sposobnost da preispituju vlast, a kao drugo, nemaju više dovoljno povjerenja u institucije da bi vjerovali da preispitivanje vlasti može nešto da promijeni.

Bez prvog, građani postaju poslušni. Bez drugog, postaju cinični.

Put u autokratiju

Kada institucionalno povjerenje propada, stiču se uslovi za rađanje autokratije.

Autokrata u nastajanju obično počinje umirujućom populističkom porukom: „Institucije su uništene. Dajte mi dovoljno moći i ja ću ih popraviti“. Međutim, ovo sadrži fundamentalnu kontradikciju. Ako su institucije već slabe, koncentracija veće moći u jednoj osobi neće ih popraviti.

Upravo suprotno – oslabiće ih još više.

Snažan vođa može da se čini efikasnijim, jer djeluje brže od demokratskih institucija ograničenih zakonom, procedurom, opozicijom i nezavisnim nadzorom.

Ali, brzina nije isto što i dobro upravljanje.

Efikasnost bez odgovornosti postaje nešto znatno mračnije.

Na kraju se uvijek pokaže da nije bilo bitno da li vođa može da obavi stvari, već ko može da zaustavi vođu kada pogriješi?

Zbog toga i postoje institucije. One nijesu osmišljene samo da bi vlast bila efikasna. Osmišljene su da vlast učine odgovornom.

Povjerenje je politička infrastruktura

Svaka država se sastoji od ljudi. Bez ljudi, država je samo geografski koncept. Institucije se takođe sastoje od ljudi.

Pravosuđe su ljudi, vlade su ljudi, parlamenti su ljudi, državne službe su ljudi, medijske organizacije su ljudi. Građani su ljudi.

A povjerenje je bihevioralno – mora biti vidljivo i mjerljivo. Povjerenje se gradi kada institucije dosljedno pokazuju da se pravila primjenjuju na sve.

Povjerenje raste kada korupcija ima posljedice, raste kada se greške priznaju, raste kada politički lideri poštuju institucionalna ograničenja, raste kada se zakoni primjenjuju neselektivno.

Ali, to povjerenje raste vrlo sporo. Mnogo sporije od nepovjerenja.

Političar može da uništi godine institucionalnog kredibiliteta jednim jedinim skandalom. Vlada može da izgubi povjerenje javnosti sa svega nekoliko neispunjenih obećanja. Sud može da izgubi legitimitet jednom politički donesenom odlukom.

Obnova povjerenja zahtijeva nešto mnogo manje dramatično: „Dosljedno ponašanje tokom vremena“.

Nijedan slogan ne može to da zamijeni. Nijedna PR kampanja to ne može da proizvede. Nijedan moćnik to ne može da stvori dekretom.

Odlivanje povjerenja

Erozija povjerenja rijetko izgleda kao revolucija, više liči na sporo odlivanje.

Malo manje povjerenja u parlament, manje vjere u pravosuđe, a više sumnje u medije. Malo više prihvatanja političkih manipulacija, a više tolerisanja korupcije kada je u „našu korist“.

Na kraju, akumulirana šteta postaje nanadoknadiva.

Ironija je u tome, što građani često prepoznaju institucionalni raspad tek pošto postanu zavisni od institucija kojima više ne vjeruju.

Tada obnova povjerenja postaje mnogo teža nego što bi bilo njeno održavanje, a demokratija se suočava sa problemom koji ne rješavaju samo novi izbori.

Demokratija ne traži od građana da vjeruju svakom političaru. Ona traži nešto važnije: da građani vjeruju da su institucije koje regulišu političke sukobe i dalje vrijedne njihovog povjerenja i odbrane.

Takvo vjerovanje nije nikad bezuslovno, uvijek podluježe sumnji i testiranju.

Kada građani odluče da ništa ne zaslužuje njihovo povjerenje, demokratija gubi mnogo više od samog povjerenja.

Ona gubi siguran prostor u kome se i dalje mogu rješavati politički sukobi.

Izvor:Pobjeda