Godišnja nagrada Narodne biblioteke „Radosav Ljumović“ za zbirku poezije „Pouzdano merenje“ potvrdila je Amara Ličinu kao jednog od najzrelijih mladih glasova regionalne pjesničke scene, nakon što je ova Ličinina knjiga štampana kao pobjednička na Festivalu poezije mladih u Vrbasu, te nagrađena priznanjem ,,Aladin Lukač“ u njegovom rodnom gradu – Novom Pazaru. Godišnja nagrada Biblioteke dodjeljuje se za najbolju pjesničku knjigu objavljenu u Crnoj Gori, Srbiji, Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj u prethodnoj godini, a Ličini je uručena u sali ,,Marko Miljanov“, nakon čega je ,,Pouzdano merenje“ predstavljeno u Podgorici, u okviru Međunarodnog festivala knjiženosti.
U teorijskom ogledu ,,Vrijeme lirike (Czas liryki)“, poljski pjesnik Julijan Pšiboš poseže za pojmom iz fizike – tačkotrenom – kako bi definisao specifičnost pjesničkog doživljaja. Dok je u fizici tačkotren beskrajno kratak i bezdimenzionalan, u lirici on dobija sopstvenu zapreminu, širi se i zatvara u sferični prostor, poput ,,mjehura od sapunice“. Kada Psiboš piše da se lirsko vrijeme ne dešava u bezvremlju, već u aktuelnom trenutku koji ima svoj sferični prostor, on zapravo daje ključ za razumijevanje cjelokupne poetike „Pouzdanog merenja“ Amara Ličine.
Ova zbirka u potpunosti počiva na toj premisi: svaka njena pjesma jeste jedan lirski trenutak zatvoren u zamišljeni loptasti prostor, a upravo taj prostor autor metaforizuje kao vrijeme ,,između dva mraka“ (u pjesmi po kojoj je zbirka i imenovana), a koje je ujedno radno vrijeme sajdžije, kompatibilno Pšiboševom sferičnom vremenu. Sajdžija na ruci ne nosi sat, već narukvicu, dok oko njega nijedan časovnik ne pokazuje isto vrijeme, čime se odbacuje linearno hronometriranje. Otklon od konvencionalnog računanja i tumačenja vremena mladi novopazarski pjesnik u zbirci ostvaruje kroz ritam i ponavljanja, kroz nizove (poput niza od sedamdeset sedam neobičnih portreta u uvodnom ciklusu ,,Ljudi“), ali i kroz pjesme poput ,,Vesti“, gdje se smrt najstarijeg čovjeka na svijetu ponavlja kao mantra, svaki put ista, a svaki put drugačija, jer se trenutak aktuelizuje iznova, u svakom čitanju.
Ličina je u intervjuu za Pobjedu govorio o regionalnom uspjehu zbirke „Pouzdano merenje“, ličnoj vezi sa Crnom Gorom, poetičkom fokusu na potisnute sudbine malih ljudi, mehanizmima kojima književni klanovi i društvo ućutkuju nepodobne glasove, te neophodnosti da umjetnik u vremenu društvenih pritisaka spoji estetski i etički princip.
POBJEDA: Godišnja nagrada Narodne biblioteke „Radosav Ljumović“ dolazi nakon priznanja na Festivalu poezije u Vrbasu i nagrade „Aladin Lukač“. Kako sa ove distance posmatrate niz književnih verifikacija i što one znače mladom piscu na početku karijere?
LIČINA: Bio bih neiskren kada bih rekao da mi nagrade ne znače. Svaka od te tri nagrade nosi posebnu simboliku. Festival u Vrbasu je kultno mjesto na kojem su se oblikovale i odrastale generacije značajnih pisaca. Nagrada „Aladin Lukač“ mi je važna jer dolazi iz mog rodnog grada Novog Pazara, ali i zato što me upisuje na spisak izuzetno zanimljivih regionalnih autora. Konačno, nagrada u Podgorici donosi široku regionalnu verifikaciju čijeg obima vjerovatno još nisam u potpunosti svjestan. Sve nagrade koje sam do sada dobijao bile su primarno festivalske ili namijenjene autorima do 27 godina i rukopisima. Nagrada NB „Radosav Ljumović“ ima drugačiju dimenziju jer je u potpunosti regionalna – obuhvata autore iz Crne Gore, Srbije, Bosne i Hercegovine i Hrvatske – i vrednuje objavljene knjige bez obzira na to da li je riječ o prvoj ili pedeset prvoj zbirci. Činjenica da su se u najužem izboru našli autori poput Dejana Aleksića i Zorice Bajin Đukanović, koje izuzetno cijenim i smatram jednim od najdragocjenijih savremenih pjesnika, daje ovom priznanju dodatno poštovanje.
POBJEDA: Zbirku otvara 75 portreta ljudi čije su sudbine veoma različite, ali ih povezuje osjećaj da su na neki način ostali izvan glavnog toka. Što Vas je privuklo tim pojedinačnim životima i što ste kroz njih željeli da sačuvate od zaborava?
LIČINA: Taj ciklus je nastao iz potrebe da pišem o ljudima – uostalom, radni naslov zbirke i jeste bio ,,Ljudi“. Odlučio sam se za formu poeme jer sam želio da sačuvam kompozicijsku disciplinu i upečatljivost likova. Književnost ne mora uvijek da se bavi tzv. velikim temama. Velikim temama i istorijskim procesima baviće se nauka, dok je zadatak književnosti da se okrene pojedinačnoj sudbini, neposrednom životnom realitetu i onim malim stvarima koje čine ljudsko postojanje. Nijesam želio da te sudbine potpuno mistifikujem, niti da pišem čitave biografije, već da osvijetlim usamljene aspekte njihovih života – ono što nećete naći ni u kakvim službenim dokumentima ili policijskim zapisnicima.
POBJEDA: U pomenutim portretima, u poemi ,,Ljudi“, osjeća se ironičan valer koji razbija mrak tema o kojima pišete. Gdje se nalazi granica između govornog, svakodnevnog jezika koji ove ljude čini bliskim i onog fino izbrušenog pjesničkog iskaza?
LIČINA: U suštini, jezik je jako važna stvar. Drago mi je da ste pomenuli poemu ,,Ljudi“, iliti dužu narativnu pjesmu, zapravo katalog likova. Ona se bavi sirovim životnim realitetom, tim malim sudbinama i duboko sam ubijeđen da se te male sudbine mogu opisati jedino govornim jezikom, narodnim jezikom. Na kraju možemo reći da se jezik sam ne crpi isključivo iz visoke kulture, nego da je on vrlo živa i životna stvar koja oslikava stvarnost. Dakle, jezik, možda i bolje od književnosti, jeste prikaz ljudske stvarnosti. Tako da se na leksičkom fondu može najbolje vidjeti čime se ljudi najviše bave, što ih zaokupira, što ih tišti, čime se bave u slobodno vrijeme, čime su zauzeti. Možda moji ,,Ljudi“, moj katalog ljudi predstavlja sve ono čime smo mi zauzeti, odnosno čime su ti ljudi zauzeti. Sve njihove boli, radosti, sve ono što predstavlja njih same. Samim tim i jezik mora propratiti takav katalog.
Naslovnica knjige ,,Pouzdano merenje“ (photo: Mara Babović)
POBJEDA: U pjesmi ,,Kako je propao“ opisujete odbor koji puna tri sata vijeća da li da pjesnika hvali, kudi ili prepusti tišini. Iz koje potrebe je nastala ova slika i na kakve sve mehanizme – od književnih do širih društvenih – ukazuje taj apsurdni proces vijećanja?
LIČINA: Ta pjesma se ne odnosi samo na književne kružoke, već na opšti obrazac ljudskog ponašanja. Mi se veoma često prema pojedincima ponašamo po prećutnom dogovoru grupe sa kojom se identifikujemo. Naravno, u tome se lako mogu prepoznati i književni klanovi, ali i širi društveni odnosi prema nepodobnim glasovima, pojavama ili idejama koje sredina pokušava da marginalizuje ili kontroliše.
POBJEDA: Naslovna pjesma „Pouzdano merenje“ donosi motiv stare sajdžijske radnje u kojoj nijedan sat ne pokazuje isto vrijeme, uz antologijski stih da je radno vrijeme „između dva mraka“. Što za Vas predstavlja pouzdano mjerenje?
LIČINA: To je stalna ljudska težnja za spoznajom i razumijevanjem. Čovjek ima unutrašnju potrebu da izmjeri, shvati i objasni svijet oko sebe i procese u sebi. Iz te potrebe za čuđenjem nastaje i sama poezija. Mi smo nesavršena bića i naše su mjere pristrasne i subjektivne, ali imamo neophodnu potrebu da tragamo za objašnjenjima i smislom.
POBJEDA: Može li autor uopšte pouzdano da izmjeri sopstveno djelo i kakvim kantarom mjerite svoje knjige kada se osamite s njima?
LIČINA: Mislim da autor ne može pouzdano da izmjeri svoje djelo. Tokom stvaralačkog procesa pisac prolazi kroz stanja od euforije do antiklimaksa, zbog čega teško može biti objektivan sudija. Kada knjiga dobije nagrade, pohvale kritike i interesovanje čitalaca koje dovede do drugog izdanja, sve to autora zatekne i obraduje, ali prava adresa za vrednovanje djela ostaje čitalac.
POBJEDA: Zbirka ubrzo dobija novo izdanje u izdavačkoj kući „Plan B“. Što to izdanje donosi u tekstu i kako doživljavate činjenicu da knjiga sama krči put do novih čitalaca?
LIČINA: U samom tekstu izmijenjen je samo jedan zarez i dodata je tačka na kraju jednog stiha. Ali samo izdanje, koje je došlo neočekivano brzo zahvaljujući Živku Vlahoviću i Simoni Dimitrijević, predstavlja ogromnu radost. Najljepši osjećaj za pisca jeste da bude prisutan u književnosti i da se njegovo djelo umnožava. Od trenutka kada se objavi, knjiga više nije vlasništvo autora, već onih koji je čitaju.
POBJEDA: Šira javnost Vas poznaje i po društvenom angažmanu – bili ste dio studentskih protesta u Srbiji i direktno izloženi javnim i medijskim pritiscima. Kako iz vizure pjesnika koji piše o nepravedno zanemarenim pojedincima izgleda ta linija fronta između slobodnog čovjeka i mehanizama vlasti?
LIČINA: Sloboda je jedna od onih temeljnih vrijednosti čiju važnost čovjek u potpunosti shvati tek kada je ugrožena ili izgubljena, a izuzetno se teško vraća. Kada vidite mnoge mlade ljude koji razmišljaju svojom glavom i postupaju po sopstvenoj savjesti, to uliva ogromnu dozu optimizma. Smatram da je dužnost umjetnika da ne bude samo estetičan, već i etičan – ta dva principa u stvaralaštvu i životu moraju djelovati zajedno.
Ne osjećam se kao gost u Crnoj Gori, jer ovdje su mi rođeni otac, djed i preci
POBJEDA: Koliko Vam je intimno značajno ovo priznanje i potvrda pjesničke knjige u Podgorici, naročito uzevši u obzir da ste porijeklom upravo iz naše zemlje?
LIČINA: Pored samog književnog vrednovanja, Podgorica i Crna Gora za mene imaju duboko lično značenje. Moj otac je rođen u Radmancima u Bihoru, tu su mi rođeni djed i preci. Iako živim u Novom Pazaru i imam državljanstvo Srbije, osjećam nevjerovatnu povezanost i ljubav prema ovom prostoru. U Crnoj Gori – bilo da sam u Podgorici, Bijelom Polju, Petnjici ili Beranama – nikada se ne osjećam kao gost.
Vrijeme u kojem živimo stavlja jak teret na mlade ljude
POBJEDA: U pjesmi „Zavičaj“ pišete da ovaj mladi vijek, uprkos kratkom trajanju, već ima „bar jedan rat, pandemiju, krizu“ i nasljeđe onih koji su ga „sredinom posljednje decenije baš uprskali“. Koliko je pjesniku danas teško da pjeva iz tog prostora koji je već u startu opterećen istorijskim mrakom i gdje je danas pozicija pjesnika u tom globalnom lavirintu?
LIČINA: To zavisi od perspektive – istorijski teret može biti i inspiracija i teško breme. Vrijeme u kojem živimo zaista stavlja jak teret na mlade ljude. Međutim, ne treba se zalijetati i gajiti iluzije da poezija u 21. vijeku može praviti tektonske političke promjene. Nijedna odluka nekog parlamenta ili Ujedinjenih nacija neće se promijeniti zato što je napisana pjesma. Poezija i književnost svijet mijenjaju na drugačiji, dublji način – kroz male, unutrašnje promjene u pojedincu. To je ona radost, osjećanje, pa i unutrašnja neprijatnost koja u čitaocu izaziva katarzu. Ako se u nekome tokom čitanja pjesme desi pomak, to znači da je književnost uspjela.
Izvor:Pobjeda
