Svijet

Poraz u Iranu kao istorijska šansa

Čuje se i sa desnice i sa ljevice (uz izuzetak premijera Benjamina Netanjahua): izraelski poraz, diplomatska katastrofa, Tramp nam je okrenuo leđa, a Stiven Vitkof je "Ješa“ (Jewboy).
Benjamin Netanjahu

Piše: Gideon Levi

Nacija oplakuje nesreću, poraz i takoreći novi Holokaust. Benetova ekipa odmah uskače i obećava rješenje. Obnoviće odnose sa Sjedinjenim Državama i vratiti Izrael na polja smrti da dovrši posao. Ali ovo nije ni katastrofa ni Holokaust. U ratu sa Iranom Izrael je prošao kroz ono što psiholozi nazivaju testiranjem realnosti, tokom kojeg mu je pokazana istina.

A to bi mogao biti najpozitivniji razvoj događaja u skorije vrijeme, samo ako izvučemo prave zaključke. Takozvana katastrofa mogla bi da se pokaže kao istorijska prilika.

Iz jedne od prethodnih katastrofa, one iz 1973, Izrael je izvukao pouke i otvorio novo i revolucionarno poglavlje u svojoj istoriji – poglavlje mira. Fijasko sa Iranom zahtijeva da se po drugi put otrijeznimo, ali za sada nema nikoga ko bi izveo ovu promjenu pravca. Evo testa realnosti: mala zemlja od 10 miliona ljudi ne može da ratuje protiv cijelog svijeta, čak i ako su izabrani narod koji sve zna i sve radi bolje od ostalih. Izrael ne može da kreira režime, ni u dalekom Teheranu ni u obližnjoj Gazi.

Ni Amerika nikoga ne može da primora da položi oružje ili promijeni svoja uvjerenja. I dani kada nas je Amerika slušala su prošli. Prihvatanje te realnosti pruža nam priliku da se, usred niza nedavnih ratova, pogledamo u ogledalo: naša svemoćna vojska nije ostvarila nijedan značajan poduhvat osim političke propasti. Svaka racionalna država izvukla bi isti zaključak – vrijeme je da spustimo mačeve i prekinemo rat. Novija istorija pruža nam za ovaj izbor dovoljno dokaza. Možda su svi ti uzaludni ratovi bili neophodni da bismo konačno shvatili da nam nijedan od njih nije donio ništa dobro.

Vrijeme ističe. Povucite trupe iz cijelog Libana, prije nego što dođe do još jednog besmislenog rata sa Iranom. Odmah zaustavite ludilo na Zapadnoj obali prije nego što nam se to nasilje ne vrati kao bumerang. Dajte vojnicima i pilotima malo odmora, pustite ih da predahnu i odu na ručak u neki restoran u ulici Ibn Gvirol u Tel Avivu. Oslobodite hiljade palestinskih talaca koji čame u zatvorima ministra nacionalne bezbjednosti Itamara Ben Gvira i počnite da se ponašate prema Palestincima kao prema ljudskim bićima, prije nego što nas svijet na to primora. I odlučite kuda idemo, šta želimo – dvije države, jednu demokratsku državu ili jednu samoubilačku državu aparthejda. Četvrte opcije nema.

Ove nedjelje objavljeno je da je izraelska vojska tražila od vlade da postigne sporazum sa Libanom prije nego što bude primorana da se podvijenog repa povuče sa okupiranih područja. Tu se prepoznaje slučaj djelimičnog otrježnjenja.

Sporazum sa libanskom vladom mogao je da se postigne i ranije, ali Izraelu je bilo potrebno testiranje realnosti kroz rat da bi shvatio da ne može da razoruža Hezbolah. Izraelske odbrambene snage (IDF) to počinju da razumiju. Isto važi i za Hamas, otpor okupaciji na Zapadnoj obali i režim u Iranu.

To što Izrael pati od megalomanije ne znači da je u stanju da se ponaša u skladu sa svojim megalomanskim standardima. Ono što nam se dogodilo u Iranu nije bila katastrofa već prilika. Pogledali smo istini u oči i ona je oborila pogled. Sada to treba da uradimo i mi.

(Autor je izraelski novinar)

Mišljenja izrečena u komentaru ne odražavaju nužno stavove portala Kodex

Možda vas zanima