Malo će se ljudi danas sjetiti kako je Vučić reagovao povodom Državnog udara 2016. godine, kada su za zavjeru sa ruskim službama i jednim srpskim policijskim generalom pred crnogorskim sudom optuženi, a potom i prvostepeno osuđeni pa kasnije oslobođeni, Andrija Mandić i Milan Knežević. Vučić je prvo u Rusiju poslao prvoosumnjičene operativce, po koje je došao lično Patrušev, a onda je stao uz Đukanovića, tvrdeći da je bilo planirano njegovo ubistvo. Tada je u Srbiji zaplijenjena i velika količina opreme namijenjene demonstracijama, dok je DF od strane Beograda praktično pušten niz vodu. Sjećate se video snimka iz Srbije.
Kako i zašto se sve to desilo, danas niko sa sigurnošću ne može da zna. Tužilaštvo i sudstvo u Crnoj Gori cijeli su slučaj pretvorili u sprdnju, tako da ni do danas ne znamo do kraja što je tačno bilo planirano i kako je sve trebalo da izgleda.
Za taj prijateljski gest Milan Knežević se Vučiću danas zahvaljuje tako što ide na turneju po beogradskim opštinama, priča bajate i isprđele fore i podiže pjesmu „Đenerale, đenerale“, pokušavajući da udahne energiju jednom odavno iscijeđenom režimu koji se na vlasti održava novcem i nasiljem organizovanog kriminala.
Što se, međutim, dešava ako, igrom sudbine i nekim velikim čudom, Aleksandar Vučić ipak izgubi izbore?
Knežević će vjerovatno podviti rep, regionalno se osloniti još jedino na Dodika i moliti Mandića da ga vrati u vlast, što se sasvim lako može desiti. Bez Vučića iza leđa, Knežević bi mogao postati kooperativniji i samim tim dobrodošao u neku narednu vladu. Jedino ako su PES i Spajić ludi naravno.
Skoro je neprimjetno prošlo i to što je Knežević, sada kada je Mandiću trebalo, ponovo pritrčao da mu pomogne. Sastali su se pred glasanje o smjeni, a Pipun je obećao da neće dati kvorum. Istovremeno je zauzdan i rat na društvenim mrežama i u medijima protiv Mandića.
Mandić, očigledno, ozbiljno računa na mogućnost Vučićevog gubitka izbora. Ako se to ne desi, moraće ponovo na poklonjenje u Beograd.
Ako Vučić pobijedi, vrlo vjerovatno će tražiti potpunu pokornost od svih onih kojima je u međuvremenu popuštio lanac.
Ako, pak, izgubi, doći će do velike promjene regionalne dinamike. Dodik će privremeno pokušati da preuzme ulogu centralne političke figure Srpskog sveta, makar dok se vlast u Beogradu ne konsoliduje. A kada do te konsolidacije dođe, nova vlast neće odmah imati ni kapacitet ni politički prostor da projektuje moć po regionu na način na koji je to činio Vučićev režim. To bi otvorilo prostor za ozbiljno slabljenje prekograničnih operacija političkog i medijskog uticaja iz Srbije.
Sa druge strane, došlo bi i do slabljenja autoriteta srpskog patrijarha Porfirija, koji je svoj javni autoritet ozbiljno vezao za odnos pokornosti prema Vučiću lično. To bi paradoksalno moglo biti i ljekovito za SPC. Međutim, u odsustvu snažne državne projekcije moći iz Beograda, upravo bi Crkva mogla pokušati da nadomjesti dio izgubljenog regionalnog uticaja srpskog nacionalizma.
Demontaža režima u Srbiji, u svakom slučaju, ne bi bila ni brza ni bezbolna. Naprotiv. Što god da se desi i kakav god da bude rezultat narednih izbora, Srbiju čeka težak period političkih sukoba, nestabilnosti i, vrlo vjerovatno, nasilja.
(Mišljenja i stavovi autora kolumni nisu nužno stavovi redakcije CdM-a)
