Ulični protest nije jedini način na koji je opozicija pokušavala da izrazi neslaganje. Iranci su pokušali sve – bilo kroz vrlo uzak i ograničen kanal izbora unutar ograničenih opcija koje nudi država, bilo preko društvenih mreža, na univerzitetima i javnim događajima. Zahtjev za značajnim promjenama ponavlja se različitim sredstvima, iznova i iznova, ali bez rezultata. Otkako su 2000-ih godina, iranska država slabo obraća pažnju na demokratske zahtjeve. A kada se pojavi neka mala pukotina u državnom zidu, osobe poput Donalda Trampa – ponovnim uvođenjem sankcija i kršenjem Zajedničkog sveobuhvatnog plana akcije – sabotiraju i ometaju građanske pokušaje reforme Islamske republike.
I evo nas opet. Mnogi od nas Iranca bore se sa osjećajem da naš uticaj vrijedi malo. Dilema s kojom se suočavamo ne staje ovdje. Ne samo da mnogi od nas nijesu zastupljeni unutar Irana, već ni među njegovom opozicijom. Za mnoge, čovjek o kojem se govori kao glavnom protivniku Islamske republike, nasljedniku bivšeg monarhističkog tiranina Irana, Rezi Pahlaviju, nije po našem ukusu. Sama ideja povratka diktaturi i apsolutnoj moći jednog čovjeka, iako možda sekularnog, izaziva jezu, a kamoli povratak njemu, koji je široko viđen kao izraelski poslušnik, okružen anti-demokratskim silama, patrijarhalan do srži, neiskusan i udaljen od iranskog društva zbog svog statusa iseljenika.
Štaviše, postoji velika šansa da nepredvidivi čovjek u Bijeloj kući, pijan od demonstracije svoje moći u Karakasu, može vojno intervenisati. A to bi moglo dovesti do produženog perioda nasilja i vjerovatno godina rata. Tramp je pokazao da, uprkos svojoj retorici „America first“, nije nevoljan da se poigra idejom o reinkarnaciji novog oblika zapadnog imperijalizma. On ne oklijeva da koristi vojna sredstva za političke ciljeve. Njegove prijetnje i „velika, prelijepa“ prisutnost bacaju sjenku na svaku diskusiju, a njegove riječi o nama su odvratne: orijentalistička slika zapadnih Azijata kao varvarskog naroda koji ne može voditi svoju zemlju u pravom smjeru i, zapravo, treba bijelog spasitelja u obliku Marvelovog heroja, Kapetana Amerike. U svakom slučaju, sjećanje na njegov nedavni bombardman Irana je još svježe i nije jedno koje bi mnogi od nas pamtili s radošću.
Ovo je još jedna tužna epizoda za Iran, a ja živim u društvenom „balonu“ uglavnom formiranoj od akademski obrazovanih ljudi koji, koliko mogu prosuditi kroz ograničena sredstva komunikacije, ovu epizodu gledaju s strahom. Sada ulice više nijesu mjesto protesta, ali kad su bile, bilo je haotično, krvavo i apokaliptično. Sahrana stotinu policajaca održana je prošle sedmice na Univerzitetu u Teheranu, i samo Bog zna koliko je demonstranata izgubilo život u zamjenu. Ovaj nivo nasilja je bez presedana i takvi prizori plaše mnoge.
Nismo stranci revoluciji u Iranu. Još živimo s posljedicama posljednje revolucije iz 1979. I upravo zbog toga, mnogi od nas se plaše. Kolaps države je destruktivan. On izaziva nasilje i nesigurnost. Plaši ljude da migriraju; stoga, nema ničega čemu se može radovati.
A mogućnost pada Islamske republike je malo vjerovatna. Ova politička jedinica ima korijene u mnogim društvenim grupama i posvećenu bazu koja će ostati uz nju kroz sve teškoće. Islamska republika će vjerovatno ostati, i može se pretpostaviti da kada se suoči s masovnim i široko rasprostranjenim demonstracijama – podržanim od stranih sila – njena paranoja dobija novi zamah.
Država počinje da sebe vidi pod egzistencijalnom prijetnjom, podiže gard i glasnije potiskuje svaki glas za promjene. Što, naravno, vodi do još jedne runde građanskih nemira u bliskoj budućnosti. Ako iranska država ne počne popuštati prema značajnim, fundamentalnim promjenama, ono što možemo očekivati u Iranu je ponavljanje društvenih nemira s jedne strane, i demonstracija sile države s druge strane. Krug iscrpljivanja u kojem zemlja propada i tone, umjesto da se kreće prema demokratskoj formi politike.
Ne mogu se sjetiti da sam ikada u životu osjetio ovako tugu i pesimizam prema budućnosti svoje zemlje. Tužno je, ali nikada nijesam toliko želio da griješim u svom pesimizmu koliko to želim sada.
