Ko brani Karadžićevu nagradu, brani genocid – svako manevrisanje DPS-a znači otvorenu podršku Radovanu Karadžiću

DPS je bio na vlasti kada je data nagrada zločincu Karadžiću – DPS sada ima moralnu, ljudsku i civilizacijsku obavezu da ispravi grešku!

Dodjeljivanje nagrade „Risto Ratković“ Radovanu Karadžiću 1993. godine ne može se posmatrati odvojeno od političkog i ratnog konteksta. Ona nije bila čin literarnog prepoznavanja, već politički gest – signal kojim se poručivalo da onaj koji vrši progon, etničko čišćenje i genocid nad Bošnjacima biva nagrađen i u sferi kulture. Na taj način, nagrada je postala instrument poniženja i zastrašivanja bjelopoljskih Bošnjaka, a ne priznanje književnoj riječi.

U trenutku dodjele, na vlasti u Bijelom Polju bila je Demokratska partija socijalista (DPS). Time je jasno da je odluka nosila političku težinu i simboliku. Ako se priznanja tog tipa uvijek donose u političkom okviru, onda i njihovo povlačenje mora biti politički i moralni čin.

Predsjednik opštine Bijelo Polje, Velimir-Veljo Radojević (DPS), tada je uručio nagradu „Risto Ratković“ Radovanu Karadžiću. Danas, nakon 32 godine od uručenja nagrade Karadžiću, predsjednik opštine Bijelo Polje, Petar Smolović, iz redova DPS-a, ima jak uticaj na nedefinisani stav DPS-a oko inicijative Bošnjačke stranke za oduzimanje nagrade „Risto Ratković“ Radovanu Karadžiću, koji je osuđen na doživotnu kaznu zatvora za ratne zločine u vremenu kada je dobio nagradu i kasnije tokom rata u BiH.

Danas, tri decenije kasnije, DPS nosi posebnu odgovornost. Upravo zato što je ta nagrada tada dodijeljena pod njihovom vlašću, oni sada imaju moralnu, civilizacijsku i ljudsku obavezu da se od te sramne odluke jasno i nedvosmisleno ograde – kroz formalno oduzimanje nagrade. To nije pitanje taktiziranja, političkog manevrisanja ili trgovine, već pitanje elementarnog dostojanstva i historijske pravde.

Posebno je važno istaći: u Bijelom Polju, većinsko biračko tijelo DPS-a čine Bošnjaci – isti oni čiji su sunarodnici u Bosni i Hercegovini bili žrtve etničkog čišćenja, masovnih zločina i genocida pod rukovodstvom Radovana Karadžića. Nastavak šutnje ili odlaganje odluke o oduzimanju nagrade značilo bi prezir prema žrtvama i ravnodušnost prema sopstvenom glasačkom tijelu.

Evidentno je da u Bijelom Polju DPS od izbora do izbora bilježi pad glasačkog tijela, pa je sa nekadašnjih 15 hiljada glasova na zadnjim parlamentarnim izborima pala na ispod 5 hiljada glasova.


Trenutni nedefinisani stav ove partije u Bijelom Polju da sagledavaju pravno valjani stav za oduzimanje nagrade Karadžiću, kako bi se izbjegli eventualni kasniji sudski postupci, je samo znak da se DPS u Bijelom Polju nije reformisao, jer i dalje baštini ideologiju iz 90-ih godina, i dodatno produbljuje podjele i pad povjerenja u njihovu partiju kod građana koji su većinski za evropski put Crne Gore.

Ako DPS, poslije svega, bude nastavio da manevriše umjesto da hitno donese odluku o oduzimanju nagrade – a znamo da to može – rizikuje mnogo:

  1. Gubitak povjerenja bošnjačkog biračkog tijela u Bijelom Polju i šire, što može dovesti do njihovog masovnog okretanja drugim političkim opcijama.
  2. Političko samoponiženje, jer bi DPS bio prepoznat kao protektor Karadžićeve nagrade i samim tim kao stranka koja relativizuje genocid.
  3. Gubitak moralnog autoriteta na državnom nivou i kompromitacija imidža partije koja se predstavlja kao proevropska i multietnička.
  4. Otvaranje prostora konkurenciji, jer bi druge partije mogle da se nametnu kao istinski zaštitnici bošnjačkih interesa.
  5. Stigmatizaciju Bijelog Polja i Ratkovićevih večeri poezije, koje bi ostale trajno obilježene kao manifestacija pod sjenkom nagrade genocidnom zločincu.
  6. Moralni i politički gubitak na međunarodnoj sceni, gdje bi DPS mogao biti javno označen kao stranka koja kalkuliše s naslijeđem Karadžića.

Zaključak je jasan: ako DPS i nakon svega nastavi da trguje ovom odlukom, izgubiće ne samo glasove, već i pravo da govori u ime multietničke, evropske i civilizovane Crne Gore. Oduzimanje nagrade Radovanu Karadžiću nije samo moralna nužnost – to je test identiteta, vrijednosti i budućnosti.

Oduzimanje nagrade Radovanu Karadžiću, pravosnažno osuđenom za genocid nad Bošnjacima, ne bi smjelo predstavljati dilemu. Na jednoj strani biće oni koji veličaju zločine – genocid, silovanja, ubistva i patnje nevinih – i oni koji, kroz šutnju ili relativizaciju, nastoje da ih prikriju ili opravdaju. Na drugoj strani biće ljudi koji vjeruju u civilizacijske vrijednosti: ljudskost, dostojanstvo, zajednički život i mir.

Izbor između tih strana nije težak. To je izbor između barbarstva i ljudskosti, između veličanja zločina i poštovanja žrtava. Svako ko istinski vjeruje u civilizovani poredak i budućnost zajedničkog života mora jasno stati na stranu ljudskosti.

Nije teško biti čovjek.

Slični članci