Sveti Jovan je u rijeci Jordan krstio Hrista, pa je u narodu poznat kao Jovan Krstitelj. U crkvenom kalendaru ovaj praznik obilježen je crvenim slovom. U našem narodu postoji mnogo vjerovanja koja su povezana sa Ivanjdanom, skoro isto koliko i za Đurđevdan, a većina potiče još iz prethrišćanskih vremena.

Vjeruje se da djevojke noć uoči Ivanjdana treba da odu na livade, upale vatru i beru cvijeće i travke od kojih će uplesti vijenac. Dok to čine, treba da pjevaju pjesme: "Ja posijao lan, baš na Ivandan, karala me, karala Ivanova majka" ili "Ivansko cvijeće, petrovsko, zečenim poljem cvjetalo; Ivan je cvijeće nabrao, majci u krilo metao, a majka s krila na zemlju".

Vijenci od ivanjskog cvijeća se na Ivanjdan stavljaju na vrata kuća i tu treba da ostanu preko cijele godine. Djevojke kroz taj vijenac treba da gledaju rađanje sunca da bi bile rumene kao ono. Ubrano bilje se čuva kao lijek protiv raznih bolesti. Pred kraj dana, u mnogim selima se i danas pale velike vatre oko kojih se igra i pjeva.

U vinogradarskim krajevima se na ovaj dan ništa ne radi. Kaže se da i do sedam dana poslije Ivanjdana vinogradi najbolje rastu jer ih čuva Sveti Jovan.

Djevojke koje nisu udate na ovaj dan treba da posade u saksiji malo žita. Na Petrovdan, 12. juna treba da pogledaju da li je niklo. Ako su klice kao prstenovi, ove jeseni će se sigurno udati.

Vjeruje se i da voda na Ivanjdan ima posebnu moć, pa se mnogi kupaju u rijekama i jezerima.

U narodu postoji običaj da se ljudi na Ivanjdan bratime i kume "po Bogu i svetome Jovanu".