Međutim, iz Ankare je ubrzo stiglo saopštenje da ta informacija nije tačna, odnosno da odluka tek treba da bude donijeta.

Stoga se postavlja pitanje da li će Redžep Tajip Erdogan zabosti nož u leđa Vladimiru Putinu?

Zelenski je juče, naime, objavio tvit u kojem se zahvaljuje "svom prijatelju Erdoganu“ i narodu Turske za snažnu podršku, a potom navodi da je "zabrana prolaska ruskih brodova kroz Crno more značajna vojna i humanitarna pomoć za Ukrajinu“. Zelenski je završio tvit riječima da "narod Ukrajine to nikada neće zaboraviti“.

Ubrzo se oglasila Rusija koja je demantovala ove navode. Agencija Interfaks obajvila je saopštenje Kremlja u kojem navodi da nema zvaničnog saopštenja o zabrani pristupa. Dalje, navodi se da je tvit Zelenskog možda bio zahtjev Turskoj da preduze akciju, a ne potvrda da se to dogodilo.

Potom se oglasila i Turska koja je demantovala Zelenskog i navela da odluka o zabrani prolaska ratnih brodova Rusije tek treba da bude donijeta.

Ukrajina je u uoči invazije Rusije najavila da će tražiti od Turske da zabrani pristup ruskim vojnim brodovima, budući da smatra prisustvo ruskih ratnih brodova blizu svojih teritorijalnih voda pretnjom. U februaru, šest ruskih ratnih brodova i jedna podmornica prošli su kroz moreuze Dardaneli i Bosfor i uplovili u Crno more u sklopu onoga što je Moskva nazvala vojnim vježbama.

Ukoliko Turska, koja se graniči i sa Rusijom i sa Ukrajinom na Crnom moru, donese ovu odluku za Kijev bi to mogla da bude velika pomoć kada je riječ o odbrani zemlje.

Turska ima moć da donese tu odluku zahvaljujući konvenciji potpisanoj 1936. godine koja joj daje kontrolu nad moreuzima Bosfor i Dardaneli, mogućnost da ograničava pristup ratnim brodovima i upravlja saobraćajem stranih teretnih brodova.

Da li će se to dogoditi je pod znakom pitanja, jer je Turska, na najavu sankcija EU za Rusiju, jasno rekla da je protiv sankcija Rusiji. 

Zašto Erdogan oklijeva? 

Erdoganovo oklijevanje u vezi rusko-ukrajinskog sukoba je očekivano jer Turska ima dobre odnose sa obje zemlje.

Sa jedne strane, Erdogan je lično u dobrim odnosima sa Putinom, a Turska je i kupac ruskog oružja, iako je članica NATO-a.

Erdogan je dugo bio na “ratnoj nozi” sa NATO-om zbog kupovine sistema S-300 za koji je Ankara izdvojila milijarde evra. Istovremeno, Rusija i Turska su nerijetko na različitim stranama kada je riječ o svjetskim sukobima ili kriznim situacijama, poput Sirije i Nagorno-Karabaha u Azerbejdžanu.

Uoči početka ruskog napada na Ukrajinu, Erdogan je u telefonskom razgovoru poručio Putinu da „vojni sukob neće ništa nikome donijeti“, ali dodao i da “Turska neće priznati nikakvu mjeru koja utiče na suverenitet i teritorijalni integritet Ukrajine“.

Ako je prvi dio izjave bio poziv na mir, na šta su apelovali svi svjetski lideri, iz drugog se jasno čita da Turska ne podržava mjeru koju je Putin doneo dva dana prije razgovora sa Erdoganom - priznavanje otcijepljenih regiona na istoku Ukrajine kao nezavisnih država.

Sa druge strane, Turska i Ukrajina imaju sve bliže odnose, koji se prvenstveno ogledaju u ekonomiji - što je za Erdogana u ovom trenutku ključno, obzirom na krizu koju je izazvao pad lire.

Erdogan je nedavno boravio u Kijevu povodom 30 godina od uspostavljanja diplomatskih odnosa dvije zemlje i tada je sa Zelenskim dogovorio saradnju koja bi razmjenu dvije zemlje na godišnjem nivou trebalo da poveća sa sadašnjih nešto više od sedam milijardi na deset milijardi.

Takođe, kada je o ekonomiji riječ, valja napomenuti i da je Turska zemlja koja je najviše uložila u Ukrajinu tokom prošle godine.

Stoga ne čudi Erdoganov oprezan stav u početku i pokušaj da, slično Emanuelu Makronu, bude mirotvorac u ovoj situaciji.

Predsjednik Turske je takođe ponudio tokom posjete Kijevu da organizuje pregovore dvije strane, ali odgovora na njegovu ponudu nije bilo.