"Ta žrtva koju su podnijele slavne brigade pod komandom divizijara serdara Janka Vukotića, omogućila je da nesmetano sa vojskom Kraljevine Srbije odstupe sve druge jedinice vojske Kraljevine Crne Gore. Nažalost, to se nije desilo jer je uticaj tadašnjeg međunarodnog faktora presudno uticao na donosioce odluka koji nisu mnogo marili za vlastiti narod, njegove težnje i nacionalne ciljeve", naglasio je Mandić.

Od tada pa do današnjeg dana, Crna Gora se kako anvodi dijeli na ta dva međusobno suprotstavljena mišljenja o definisanju budućnosti ove zemlje i ovog prostora.

I danas je poručuje mnogobrojnim donosiocima odluka važnije šta misli neki međunarodni činovnik nego šta misli i želi njegov narod.

Mnogima je dodaje bilo bitnije šta kaže austrougarski ambasador na Cetinju, baron Hupka, nego šta želi čitav narod Crne Gore. 

"Da li u odnosu prema nekom Lajčaku ili Eskobaru možemo prepoznati naslednike onih koji su bespogovorno slijedili uputstva tadašnjeg barona Hupke? Vjerujemo da imamo dovoljno iskustva da  znamo kako se u konačnom završavaju te podaničke priče", naglasio je Mandić.

Jedna od lidera DF-a je pojasnio da je mojkovačka operacija trajala puna tri mjeseca, a tri Božićna dana 1916. godine, u narodu poznati kao Mojkovački boj, služe na veliku čast i slavu toj velikoj generaciji naših predaka. Posebno je kako ističe važno istaći da se sve ovo dešavalo u vremenu kada je pala naša sveta planina Lovćen i kada se zastava crno-žute monarhije već vijorila sa Orlovog krša, a kralj sa svojim dvorom i vladom napustio zemlju. 

"Nažalost, naš kralj Nikola je napravio  poguban izbor i umjesto da ode sa svojim unukom Aleksandrom u put slave i pobjede, otišao je sa istorijske pozornice tako što se zaputio kod svog zeta, italijanskog kralja. Vojska Kraljevine Crne Gore se nije povukla zato što njen vrhovni komandant, kralj Nikola, nije nikada izdao to naređenje koje je vojni plan predviđao. 
Vrlo brzo je toj vojsci osim kapitulacije nanijeta i sramota u kojoj su okupatori oduzeli oružje svim vojnicima Kraljevine Crne Gore. To je bio onaj momenat gdje za velikog kralja Nikolu više nije moglo da bude oproštaja. Umjesto da vojska Kraljevine Crne Gore zajedno sa vojskom Kraljevine Srbije vrši proboj Solunskog fronta i učestvuje u najvećoj pobjedi srpskog naroda u istoriji, oni su završili razoružani, a vojska u kojoj su bili je raspuštena", istakao je Mandić. 

Naglašava da je to sramota kakvu tadašnja Crna Gora nije mogla otrpjeti ni jednom kralju Nikoli, a da je pojačala sumnje, upravo posle velike Mojkovačke bitke, da je vodio lažni rat, tajno šurovao sa Centralnim silama i imao opcije i kombinacije na obijema zaraćenim stranama. Nešto slično Italiji koja se dugo lomila oko odabira strane u ratu. 

"Zato je Mojkovačka bitka bila ona tačka koja je spasila ponos i junačku vojničku tradiciju Njegoševe Crne Gore, onaj zalog za vječnost Srpske Sparte koji sija kao dijamant na kruni istorije ovog prostora za koji je vladika Nikolaj Velimirović rekao: "Da nije bilo Božića na Mojkovcu, ne bi bilo ni Vaskrsa na Kajmakčalanu"! 
A regent Aleksandar Karađorđević je značaj ove bitke najbolje opisao kada je poslao serdaru Janku Vukotiću poruku da se ta vojska svojom hrabrošću i žrtvom "odužila srpstvu i slovenstvu”, podsjetio je Mandić. 

Naglašava da svaki Božić, pored same radosti rođenja Hristovog, "podsjeća i na Hristovu vojsku srpskih vitezova naše države Kraljevine Crne Gore, koji su na Mojkovcu svojom krvlju naložili badnjak i spasili čast i slavu oružja tadašnje Crne Gore".

"I sada Crna Gora pravi vlastite izbore i zato je važno da svi imamo pred očima tu veliku vododjelnicu iz 1916. godine. Tada su čak i miropomazane glave pokleknule, poslušali nekoga sa strane, zaboravili vlastiti narod i izdali veliku ideju slobode kojom se Crna Gora dičila među svim državama i narodima. Mi danas, posle mnogih izdaja i posrtanja tražimo ponovo put vlastitog samopoštovanja. 
Taj put ćemo naći ako budemo učili i pratili vertikalu koju su nam osmislili naši veliki preci, a ne tako što ćemo služiti izvanjcima i bespogovorno slušati one kolonijalne guvernere koji su počeli već da izdaju drske naredbe. Naša naredba je izdata na Božić 1916. godine i samo njeno izvršenje nas vodi ka očuvanju dostojanstva, časti i obraza Crne Gore", zaključio je Mandić.