Uspješnu strategiju promjena čini moć definisanja uvjerljive i socijalno “zavodljive” platforme za promjene, na koju se naslanja umijeće kreiranja široke mobilizacije i podrške promjenama. Nju nose kredibilni akteri sa energijom, znanjem, integritetom i povjerenjem. Gotovo ništa od toga, u regionu ponovo potopljenom u identitetske, nacionalne podjele i geostrateške igre koje vuku unazad i bude stare strahove, ne postoji danas.

Ključna strateška dilema jeste - kako do promjena ako nema ni dovoljnih demokratskih izbornih uslova, ni dovoljne, sabrane energije protesta? Za razliku od prethodnih demokratskih “obojenih revolucija”, protestne politike danas su obilježene atmosferom u kojoj sve veći broj građana i građanki nastoji da se ogradi od diskreditovanih profesionalnih političara za koje vjeruju da više ne predstavljaju njihove ideale i interese. Stanje duha dobro ilustruje cinična konstatacija da ako se izborima nešto temeljno mijenja političari bi prestali da ih organizuju. Posledično, učesnici protesta ne mijenjaju poredak, već nastoje da odrede granice koje sadašnje ili buduće vlade ne bi smjele da pređu.

Reformatori – ako to zaista jesu i žele širu podršku, moraju izaći izvan fetišizma političke forme „građanstva“ i „javnosti“ i ponuditi i alternativne  ekonomske i socijalne  politike.

Put ka alternativnoj ekonomiji i društvu čine visoka stopa investiranja, uz bolje targetiranje strateških prioriteta i kontrolu i evaluaciju efekata datih subvencija i uzetih kredita.  Radi se o ravnoteži i umrežavanju privatnih i javnih, stranih i domaćih investicija i investitora, uz ugrađene efektivne antikoruptivne mehanizme. U fokusu je umjesto loše, nekvalitetne zaposlenosti nužno ulaganje u ljudski kapital, kroz obrazovanje i inovacije, kao i promocija digitalne tranzicije i zelene, cirkularne ekonomije. 

Ni uspavane balkanske palanke ne treba više previše ubjeđivati o izazovima koje budućnosti rada i samog života nose digitalizacija i robotizacija ili klimatske promjene.

Meni omiljena autorka Kejt Ravort je, u svom radu „Ekonomija krofne – sedam načina da razmišljate kao ekonomista 21. vijeka“, razvila model čiji je cilj da zadovolji društvene potrebe, a da ostane unutar ekoloških granica. Model je nazvan šupljom krofnom, jer najviše podseća na izgled američke krofne ili pojasa za spasavanje. Između ekoloških granica koje su predstavljene spoljnom ivicom krofne i društvenih potreba, koje su predstavljene unutrašnjom, nalazi se bezbjedni i društveno pravedni prostor za ljude.

Radikalni izazovi i prisutna pandemija traže i novu razvojnu i preduzetničku državu koja socijalizuje ne samo rizike poslovnih i finansijskih magnata, nego i dobiti od inovacija. Tako se omogućuju i socijalno inkluzivni i poželjni razvoj (Micukato). Time se sprječava i da se potpuno razvrgne   veza između realne ekonomije i prenaduvanog balona finansijskih transakcija.  Koristeći novac iz centralnih banaka, džinovski karteli su izmišljali nove složene oblike zaduživanja i kupovali sopstvene akcije, što je njihove cijene podiglo u stratosferu, uskraćujući tako svijetu investicije u kvalitetna radna mjesta i zelenu infrastrukturu. Megakompanije imaju i druge” hobije“, kao što su uzurpiranje tržišta i kupovina lokalnih političara i regulatornih agencija.

U pozadini je prava socijalna drama u kojoj unutar permanentnih, ubrzanih promjena treba smanjiti rastuće nejednakosti i rizik isključenosti. Treba osigurati, novom poreskom i socijalnom politikom, odnosno kombinovanjem univerzalno dostupnih usluga i osnovnog dohotka, kroz kraću radnu nedelju uz održane prihode, radnu i socijalnu sigurnost i perspektivu.

Oslanjanje na zelenu agendu dopuniću pozivom na Izvještaj o tranziciji 2020-21, “Država uzvraća udarac”, Evropske banke za obnovu i razvoj (EBRD). EBRD konstatuje da danas postoji osjećaj da država uzvraća udarac. U naprednim ekonomijama, više firmi je nacionalizovano nego privatizovano u ranim godinama 21. vijeka. Kriza COVID-19 istakla je dodatno sve veća očekivanja građana u pogledu sposobnosti države da smanji zdravstvene i ekonomske rizike sa kojima se suočavaju pojedinci. Državno vlasništvo može pomoći da komunalne usluge i brze mobilne mreže budu univerzalno dostupne i pristupačne. Nipošto, međutim, ne treba dopustiti da se političari i dalje miješaju u odluke državnih zajmodavaca, što vodi do neefikasne raspodjele sredstava i slabog ekonomskog rasta. Država ima posebno važnu ulogu u podsticanju tranzicije ka zelenoj ekonomiji. Otpornost i efikasno upravljanje idu ruku pod ruku sa redukovanjem siromaštva i zaposlenošću i ključni su elementi Agende UN 2030 za održivi razvoj.

No, ostaje, prethodno pitanje šansi za promjene, zavisnih kako od šansi da vaša poruka stigne na željene socijalne adrese, tako i od od strukture društva - složene mape interesa i vrednosti u njemu. Naravno, ishod, prije svega, zavisi od odnosa snaga i nejednakih resursa kojima raspolažu akteri koji se suprostavljaju ili zalažu za reforme.

Promjene, istine radi, prati i jasna spoljna podrška i ohrabrenje. Mora slijediti i snažna mobilizacija bazirana na podjeli mi i oni, pri čemu to “mi” ima uvjerljivu organizaciju i vođstvo. Ili, bar, dovoljno motivirajuću i izazovnu i “omrznutu“  zajedničku metu i cilj, pred kojim se povlače interne podjele i animoziteti. 

Mogu li se u jedan okvir ili koordinirano djelovanje sliti nezadovoljstvo i bijes zbog bijede i nejednakosti, sveprisutne korupcije i poništavanja demokratije, njenog izvrgavanja ruglu? Preformulisano pitanje glasi: šta to imaju zajedničko radnici (i penzioneri) sa urbanim, obrazovanim srednjim slojevima koji vode građanske proteste?  U ovom trenutku, postavlja se i bazično pitanje integrativne osnove, protivotrova za razorno djelovanje populističke podjele na „dobri narod“ i sve „one drugačije i opasne“.  

Potvrdu  stava da je  koncept dostojanstvstvenog rada i života, i uspravnog a ne Zombi hoda, moguće rješenje, nalazim u dijelu Majka Sandela. Sandel, politički filozof sa statusom mega zvijezde, problem vidi u tiraniji zasluga i „meritokratskoj oholosti uspješnih“ koja je podstakla polarizaciju i izazvala duboku i razumljivu ogorčenost ljudi koji  osjećaju da ih meritokratske elite gledaju sa visine. Njegova kritika uobraženosti meritokratije koja dolazi sa pozicije kritike ograničenog pristupa kvalitetnom obrazovanju, a onda i odbrane dostojanstva i časti svake profesije je, po mom sudu, most koji spaja razdvojene socijalne obale. 

Elite gledaju sa visine na one koji nemaju meritokratske akreditive i stvaraju ekonomiju u kojoj prosečna plata stagnira već decenijama. Ne čudi da će se ogorčenja skupiti i na kraju naći pogrešan i opasan populistički politički izraz. 

Ideja o dostojanstvu rada kao rješenju nije samo u tome da omogući nekim ljudima da se izdignu iznad svog položaja, već da se omogući ljudima da napreduju ostajući na svojoj poziciji.  A to dovodi do pitanja:  kako rekonfigurisati privredu tako da onima koji obavljaju važan posao, bez fensi univerzitetske akreditacije, daju ne samo da budu pristojno materijalno nagrađeni, već i da uživaju društveno priznanje i poštovanje? 

Sa pandemijom počeli smo da govorimo o osnovnim radnicima. Pod tim ne mislimo samo na ljude u bolnicama, već i na ljude koji nam dostavljaju stvari do vrata, skladišne radnike, kamiondžije, medicinske sestre, radnike čistoće. Zovemo ih osnovni radnici i upućujemo im izraze zahvalnosti. No, treba da ih tretiramo i nagrađujemo na način koji je proporcionalan vrijednosti njihovog doprinosa opštem dobru. Sandel tvrdi da ekonomija i kultura idu zajedno. Ekonomija poštovanja i društvenog priznanja je važna koliko i ekonomija prihoda i bogatstva. 

Na drugoj strani,  radništvo i sindikati moraju da shvate da bez vladavine prava, slobodnih izbora, autonomnih medija, ali i otvorenih i nezavisnih institucija, nema ni boljeg radnog i socijalnog zakonodavstva i većih zarada a manjih nejednakosti.

Najzad, ma kako nam se to iz aktuelne perspektive nevjerice u šanse za promjene činilo nemogućim,  moramo shvatiti da je ovo krajnje vrijeme za novi početak.

Jovel Noa Harari strijepi da pobune više neće biti podizane protiv elite koja eksploatiše obične  ljude nego protiv elite kojoj obični ljudi više nisu potrebni. Mnogo je teže boriti se protiv beznačajnosti nego protiv iskoriščavanja. Mogla bi to biti unaprijed izgubljena bitka.

Autor:Zoran Stojiljković

 

 

Projekat “Različiti putevi zajedničke vrijednosti” CGO sprovodi sa partnerima - fondacijom Heinrich Böll iz Berlina, Inicijativom mladih za ljudska prava iz Zagreba, Udruženjem za modernu istoriju iz Sarajeva i Forumom ZfD - kancelarijom iz Beograda, uz podršku Evropske unije kroz program Evropa za građane, odnosno potprogram Evropsko sjećanje.