Piše: Vlado Lalović

Na proteklom Samitu lidera EU i regiona, održanom na Brdu kod Kranja, još jednom je potvrđena deklarativna podrška integrativnim procesima zemljama Zapadnog Balkana, ali bez konkretnog plana pregovaračkog puta i rokova pregovaranja. Naglašena je nužnost i obaveza daljih reformi i prevazilaženja međusobnih nesuglasica kojima region obiluje. 

Ipak za razliku od zaključaka sa prošlogodišnjeg video Samita u Zagrebu, u kojem se ni na deklarativnom nivou nije spominjao proces i tekući pregovori proširenja EU, u Sloveniji je državama regiona obećana konkretna finansijska podrška u obliku plana ulaganja od 30 milijardi eura tokom narednih sedam godina, od čega 9 milijardi bespovratnih sredstva kroz euro grantove. 

U najkraćem, planom je predviđeno finansiranje desetak vodećih inicijativa za istok-zapad, OE (obnovljive energije), upravljanje otpadom i druge. EU je, takođe, obećala da će pružiti neophodnu pomoć zemljama Zapadnog Balkana u borbi sa Covid 19 i da će razmatrati smanjenje cijena roming usluga sa regionom. Predviđene su još i olakšice za stimulaciju izvoza zemalja regiona na evropsko tržište. U tu svrhu je planirana izgradnja graničnih “zelenih koridora” za brži protok roba sa regionalnog na tržište EU.

Deklarativna podrška

Od visokih predstavnika EU čuli smo riječi ohrabrenja, koje treba shvatiti kao podsticaj za dalje neophodne reforme društava Zapadnog Balkana.

Predsjednik Evropskog savjeta Šarl Mišel je naglasio da su reforme preduslov za napredovanje u EU, kao i dosljedno pošovanje temeljnih principa na kojima ista počiva. “To je naš izbor u EU, ali i izbor koji vlade zemalja regiona žele za svoja društva”, poručio je Mišel i dodao da su velika sredstva, što ih je Evropska Komisija odvojila za region, uslovljena reformama, a posebno u oblasti vladavine prava.

Predsjednica Evropske komisije Ursula fon der Lajen je izjavila da će visoko tijelo kojem predsjedava “nastaviti da čini sve da poboljša proces proširenja. Želimo Zapadni Balkan u EU. Ne smije biti sumnje da je naš cilj proširenje”. Ona je dodala, da na ovaj način želi poslati jasnu poruku i ohrabrenje svim zemljama regiona da se i dalje drže evropskog cilja, jer EU nije kompletna bez integrisanog ZB.

EU ima i druge brige

Okupljeni na Samitu su, osim politike proširenja, razmatrali i šira geopolitička pitanja koja tangiraju EU. Ona su se ticala evropskih bezbjednosnih politika, partnerstva sa SAD i kompleksnim odnosima s Moskvom i Pekingom. Ovo je bila dobra prilika da se kritički osvrnu na minuli period i da se šefovima država Unije skrene pažnja na sve ozbiljnije izazove sa kojima se suočavaju zemlje članice. 

Uticaji Rusije i Kine predstavljaju ozbiljan izazov u evropskom dvorištu, ali ni partnerstvo sa SAD nije bez glavobolje, prije svega za Francusku koju je dodatno pogoršao AUKUS alliance i aranžman oko australijskih podmornica. Pojava trojnog saveza Vašington, London, Kambera je alarm za Pariz koji smatra da su pomenutim kupoprodajnim aranžamanom ozbiljno ugroženi francuski nacionalni interesi te da će se on vrlo negativno odraziti na dalje razgovore o slobodnoj trgovini između EU i Australije. Francuski šef diplomatije Žan Iv Le Drijan, u jednom svom TV nastupu, s ogorčenjem je konstatovao da se između transatlanskih partnera radi o „suštinski iznevjerenom povjerenju“, pozivajući Evropljane da deluju jedinstveno. „Ako ne budu zajedno branili svoje interese, njihova sudbina će biti sasvim drukčija“, u protivnom bi članice EU mogle da postanu beznačajne i svedene na “monete za potkusurivanje velikih sila”, zaključio je ministar Le Drijan. Nakon svega, Pariz i Berlin bi silom prilika mogli temeljno preispitati odnose sa svojim prekomorskim saveznicima.

Između nade i strijepnje

Balkan je opterećen brojnim hroničnim problemima, od kojih su se neki vidno pogoršali. Uprkos svom naizgled perifernom značaju za pozicioniranje velikih sila, oduvijek je bio prisutan u njihovim geopolitičkim strategijama. Jedan od razloga je taj što on predstavlja lako savladiva vrata prema dubini kontinenta u “meki trbuh” Evrope, ne samo zbog svog položaja, već i zbog vjekovnih sukoba između naroda koji ga nastanjuju. Balkan, nažalost, nikada nije uspostavio kohezionu silu i sinergiju koja bi ga pozicionirala na viši geopolitički nivo. Stoga je on vrlo pogodan za izazivanje nestabilnosti između zemalja koje istorijski gravitiraju različitim i nerijetko sukobljenim interesima velikih svjetskih centara moći.

U tom pogledu ni Crna Gora nije pošteđena opasnosti da se na njenom prostoru može voditi produženi ili umjereno intenzivan posredni sukob između dvije ili više svjetskih sila. Članstvo u EU i NATO donekle hladi konfliktni reaktor i sprječava ga da uđe u svoju eksplozivnu fazu, ali istovremeno ne uklanja prisustvo napetosti. Glavni generator moguće destabilizacije regiona je međuetnička netrpeljivost kojoj ide u prilog i evidentan zastoj u politici EU integracija. I prije ovogodišnjeg Samita, vladalo je uvjerenje da će se na njemu donijeti određena deklaracija, ali da neće biti konkretnih obećanja u pogledu rokova i datuma, što se i dogodilo.

Kako god bilo, zemlje regiona ne mogu biti posve zadovoljne rezultatima Samita. Sve članice EU nijesu podržale slovenački prijedlog o potrebi preciziranja određivanju rokova i datuma do 2030. Zauzvrat, Sloveniju su podržale Austrija, Mađarske i baltičke države. Pariz je 2019. zahtijevao i nametnuo reformu pristupnog procesa, čineći ga manje automatskim u njegovom provođenju. Umor od proširenja EU, dodatno poduprt nedostatkom opipljivog napretka, ostavlja zemlje regiona bez sigurne perspektive.   

O izgledima priključenja zemalja ZB evropskoj porodici zorno svjedoče i izjave pojedinih sudionika proteklog Samita. Aleksandar Vučić je u tom pogledu prilično realistično ocijenio njegove domete, izjavivši da su “shvatili da EU ima strateške interese u ovom dijelu Evrope”, ali da “trenutno proširenje nije ni dominantna ni popularna tema” i da on lično “ne gaji iluzije o brzom ulasku u EU." Zauzvrat, vidno pogođen, Albin Kurti je emotivno reagovao, ocijenivši da građani njegove zemlje trpe “veliku nepravdu i nedostatak etike”.

Vanevropski politički vektori i njihovi uticaji

U principu, trebalo bi očekivati ​​nastavak aktivne saradnje američke i evropske diplomatije na Zapadnom Balkanu. Istovremeno, ukoliko u regionu ne bi došlo do nepredviđenih, dramatičnih, događaja, malo je vjerojatno da ćemo vidjeti bilo kakvu radikalnu akciju s njihove strane. Trenutno su i EU i SAD uglavnom posvećeni rješavanju vlastitih domaćih ekonomskih, političkih i zdravstvenih problema izazvanih krizom Covid 19.

S druge strane, svoj uticaj na Balkanu intenzivno produbljuju Rusija, Kina i Turska. Gledano u perspektivi, rast kineskih ulaganja garantovaće će Pekingu ne toliko profit koliko uticaj na lokalnu upravu i finansijske strukture, koji bi omogućio velikim kineskim kompanijama da steknu imidž pouzdanih partnera, bez obzira na političku situaciju u regionu. Što se tiče Rusije, ona je s jedne strane uspješno ostvarila svoje interese u energetskoj oblasti (puštanje u rad gasovoda Balkanski tok krajem prošle godine). S druge strane, čisto u političkom smislu, uticaj Moskve u regionu ograničen je na srpsku političku sferu u Srbiji, Republici Srpskoj i dobrim dijelom na srpski politički faktor u Crnoj Gori. Turska se postepeno pomalja kao sve važniji politički akter na Balkanu. Njeno prisustvo se osjeća u finansijskoj i ekonomskoj sferi, kao  i u sferi infrastrukture, obrazovanja, nauke i kulture u praktično svim zemljama regiona. Fokus turskih aktivnosti u regiji je na muslimanskim zajednicama, ali isto tako uspješno Ankara gradi stabilna partnerstva s drugim političkim i religijskim zajednicama u regionu. Turska u perspektivi želi da postane najatraktivniji partner ovim zemljama što bi joj omogućilo liderstvo u, za nju istorijski interesantnom i važnom, regionu.

U međuvremenu je Stejt department imenovao novog izaslanika za ZB u liku Gabrijela Eskobara, zamjenika pomoćnika državnog sekretara za evropska i evroazijska pitanja. Eskobar je veoma dobar poznavalac prilika u regionu jer je, između ostalog, bio i druga ličnost u američkoj ambasadi u Beogradu. Američka administracija nastavlja svoju poznatu vanjsku politiku na Balkanu. Vašington pokazuje proaktivan pristup rješavanju nagomilanih problema u regionu, što i ne mora da bude sasvim po ukusu briselske administracije. SAD nemaju ništa protiv da EU plaća, a oni da odlučuju i imaju zadnju riječ.

Ovdje se potrebno osvrnuti na Eskobarov intervju, koji je prije petnaestak dana dao za Glas Amerike. On je, između ostalog, rekao da je Srbija dobar partner u raznim oblastima i da tijesno sarađuju na mnogim regionalnim i bilateralnim pitanjima te da je Srbija ekonomski pokretač cijelog regiona, otvorena za njegovu ekonomsku integraciju. ”I predsjednik Vučić nas uvjerava da, dok napreduje sa inicijativom Otvoreni Balkan, otvoren je za saradnju svih šest (država)”, naglasio je Eskobar. Na pitanja novinara: “Kako SAD vide koncept “srpskog sveta” i nedavne inicijative predsjednika Vučića i drugih zvaničnika da promovišu srpsko identitetsko i kulturno “jedinstvo” u regionu? Da li bi taj trend mogao da destabilizuje region? – Eskobar je kratko odgovorio da to “ostaje da se vidi”, ali “mogu da vam kažem da ne postoji konflikt, protivrječnost, između toga da ljudi slave svoju kulturu, i žive u nekoj drugoj zemlji.” Dakle, po njemu nema bojazni. Ali postoje nacionalni interesi i ostalih zemalja u regionu. Nametanje ovog koncepta izvjesno bi dovelo do nestabilnosti, našto već ukazuje izraženo podzrenje ostalih. Ako bi kojim slučajem SAD vidjele neki svoj interes u preuzmanju inicijative za podršku "srpskom svetu", to se Moskvi zasigurno ne bi dopalo. Prema njegovim riječima, postignut je ogroman napredak u istorijskom, kulturnom i ekonomskom smislu, a zemlje u regionu već su izvršile značajne reforme i dobra su prilika za Evropu. Eskobar nije propustio dodati da svim zemljama Zapadnog Balkana koje su zainteresovane za NATO treba širom otvoriti vrata. Za Vašington je opcija integrisanog regiona u NATO i EU optimalna opcija. 

Zaključak

Dugo je dominiralo uvjerenje da je najbolja garancija za postkomunističke zemlje njihovo članstvo u EU i NATO, od kojih je većina postala članica jednog ili drugog saveza ili oba. No, vremenom se pokazalo da niti EU ima zajedničku vanjsku politiku koja štiti interese država članica, niti je NATO prevladao kontradikcije i sukobe između članica saveza. Zato potraga za regionalnim udruživanjem, radi zaštite posebnih interesa, ponovo dolazi do izražaja. Zajedničko regionalno tržište, na kojem se insistiralo na proteklom Samitu, i jeste na tom tragu te u neku ruku, u ovom trenutku, može djelovati kao supstitut za potpuno integrisanje regiona u EU. Što se Crne Gore tiče, to je daleko od tzv. principa regate i prednosti priključenja onih kandidata koji su najviše odmakli u pregovorima i ispunili sve tražene uslove za prijem.

Zaključak koji se može izvući za male zemlje koje se suočavaju sa ubrzanom dinamikom promjena u međunarodnim odnosima je da su one neminovno upućene na saradnju sa ostalima, ali tek nakon pažljivog razmatranja u kojoj se mjeri njihovi nacionalni interesi podudaraju. Budući da je preoblikovanje svjetskog poretka u toku, moramo razmišljati o različitim opcijama i ravnoteži između starih i novih globalnih i regionalnih centara moći. A za uspješno kormilarenje uzburkanim političkim vodama, trebamo imati promišljenu strategiju zaštite nacionalnih interesa.