Religioznost i Crna Gora

Kada je u Crnoj Gori 1945. osvanula u komunizmu, nova ideologija je oberučke prihvaćena od širokih narodnih masa. Crnogorci su najbrže, zvanično, rasčistili sa „lošim“ navikama iz prošlosti, među kojima je posebno mjesto zauzimala religija.

Niko ko je želio da obezbijedi neku društvenu korist, bolji položaj , društveni stan, nije izbjegao da pomene da pop ili hodža u njegovu kuću ne dolaze, da se Bajram i Vaskrs nipošto ne slave. To je decenijama funkcionisalo tako i Crna Gora je postala republika sa najvećim procentom ateista u Jugoslaviji. Religiju je upražnjavala manjina, koja je iskreno osjećala duhovnu vezu sa Bogom.

A onda su se stvari okrenule.Preko noći je socijalizam riknuo. Kupovali su se vjerski kalendari i proklinjao bezbožni komunizam. Crnogorci su na vakat ukapirali da je Bog nokautirao Marksa i da se njegovom ,,Kapitalu“, ne može više zaraditi niti jedna funkcija ili stan džabaluka.

Bilo je to novo vrijeme. U kojem više skoro da niste mogli naći ateistu.To je bio i period kada većina građana Crne Gore (tj. većina vjernika) nije plaćala struju, vodu, porez, dozvolu za gradnju itd.

A onda je zaživjela neoliberalna Crna Gora. Svi, izuzev malobrojne povlašćene elite, moraju platiti sve.I onda se javila nada da će jedino Bog građanima Crne Gore obezbijediti bespravnu gradnju i neplaćanje komunalija.

Ali, avaj, građanin vajni pojma nema da je neoliberalni poredak malo šira priča od Crne Gore i da u njemu elita, zvanično se pozivala na Boga ili Darvina, očekuje od nas običnih smrtnika da platimo ne samo svoje obaveze, već i njihov luksuz.

Kada to konačno bude jasno, a biće već narednih mjeseci, religija u Crnoj Gori će opet, kao i u socijalizmu, ostati u krugovima manjine koja osjeća iskrenu duhovnu vezu sa Bogom.

Ko zna zašto je to dobro.

Autor: Edin Smailović