Istraživači na Univerziteta Jork otkrili su izvor oporog mirisa koji nastaje pod pazuhom – to je određeni enzim koji proizvode mikrobi koji žive ispod pazuha, prenosi Gardijan.

Kako bi dokazali da je baš taj enzim hemijski zločinac, naučnici su ga prenijeli na jednog nedužnog člana podpazušne mikrobne zajednice i primjetili, na svoje veliko zadovoljstvo, da je i taj mikrob počeo da emituje neugodan miris.

Ovo istraživanje će,vjeruju naučnici, utrti put djelotvornijim dezodoransima i antiperspirantima.

Uz to, pretpostavlja se da su ljudi možda naslijedili svoje smrdljive mikrobe od drevnih predaka primata.

“Otkrili smo kako taj smrad nastaje, a sada želimo da razumijemo zašto”, kaže profesor Gevin Tomas, mikrobiolog iz tima.

Ljudi ne proizvode najneugodnije činioce tog mirisa direktno. Ti mirisi, poznati kao tioalkoholi, nastaju kao nusproizvod kad se mikrobi hrane spojevima koje pronalaze na koži.

Tim iz Jorka ranije je otkrio da većina mikroba s kože ne može da proizvede tioalkohole.

Ipak, dalji testovi su pokazali da oni mikrobi koji naročito dobro uspijevaju ispod pazuha, Staphylococcus hominis, najviše tome doprinose. Te bakterije stvaraju grozne pare kad konzumiraju spoj bez mirisa zvan Cys-Gly-3M3SH koji otpuštaju znojne žlijezde pod pazuhom.

Ljudi imaju dvije vrste znojnih žlezda.

Ekrine žlijezde prekrivaju tijelo i otvaraju se direktno na kožu. Važan su dio rashladnog sistema tijela.

Apokrine žlijezde, s druge strane, otvaraju se u folikule kose i nakupljaju se na određenim mjestima: pod pazuhom, na bradavicama i genitalijama. Njihova uloga, zasad, nije toliko jasna.

U tekstu objavljenom u časopisu Scientific Reports naučnici opisuju kako su zaronili u Staphylococcus hominis ne bi li naučili kako se stvaraju tioalkoholi. Otkrili su enzim koji transformiše Cys-Gly-3M3SH koji oslobađaju apokrine žlijezde u opori tioalkohol, 3M3SH.

“Bakterije preuzimaju molekul i pojedu jedan dio, a ostatak ispljunu i to je jedan od ključnih molekula koji prepoznajemo kao tjelesni miris”, kaže Tomas.

Otkrivši enzim tjelesnog mirisa, istraživači su potvrdili njegovu ulogu prenoseći ga u Staphylococcus aureus, uobičajenog rođaka koji inače nema ulogu u tjelesnom mirisu.

“Samo premještanjem gena dobili smo Staphylococcus aureus koji je odavao miris tijela. Naš nos je izuzetno dobar u otkrivanju tih tioalkohola čak i u izuzetno malim količinama, zbog čega su oni zaista važni za tjelesni miris. Imaju vrlo karakterističan miris nalik na sir ili luk koji biste uviek prepoznali”, rekao je Thomas.

Ovo istraživanje otvara nove mogućnosti za stvaranje dezodoransa koji ciljaju samo najaktivnije mikrobe koji proizvode tjelesni miris, a ostatak mikrobne zajednice ispod pazuha ne dotiču.

“Ako možete da imate bolje ciljani pristup koji selektivno napada Staphylococcus hominis, to bi moglo da traje duže”, rekao je Thomas.

Majkl Raden i drugi u studiji su potom pogledali genetske veze između desetak vrsta stafilokoka. Analiza okvirno sugeriše da je samo nekolicina naslijedila enzim tjelesnog miriisa od drevnog pretka mikroba prije oko 60 miliona godina.

Budući da apokrine žlijezde luče spojeve koji stvaraju tjelesni miris samo od puberteta nadalje, mirisi su mogli da igraju ulogu u oblikovanju čovječanstva.

„Ovo nije nov proces. Tjelesni miris je definitivno bio prisutan dok su se ljudi razvijali. Nije nemoguće zamisliti da je to bilo vrlo važno u evoluciji ljudi. Prije nego što smo počeli da koristimo dezodoranse i antiperspirante, u poslednjih 50 do 100 godina svi su definitivno smrdili, rekao je Tomas.

 

Izvor: Nova.rs