"Tu su viziri, tu su naočare, po dvije kape na glavi, plus skafander. Sve to pomalo klizi kad se oznojite i, pomalo, smeta. Mi to popravimo – ili jedna drugoj ili same sebi. Snađemo se. Teško je kad treba da stavite vensku liniju, da stavite braunilu. Teško to pada, ali snađemo se. Prilagodimo se",objašnjava kako izgleda njen radni dan sestra Rosanda.

Brinu o najtežim pacijentima, onima koji se bore za život, priključeni na respiratore. O strahu od kovida, kaže, nemaju kada da misle. Kad se uđe na odjeljenje, morate se isključiti iz svega ostalog.

"Nama u intenzivnoj nikada nije lako. Sada, kao ni ranije. Jesmo bili pod pritiskom, jer svi oko nas pričaju o kovidu, o koroni. Nije baš svejedno. Ali, kada uđete u intenzivnu, o tome ne mislite", kaže smireno.

Čitav mjesec nijesu vidjele svoje porodice. Nakon posla odlazile su u hotel, koji je organizovao Klinički centar i gdje imaju sve uslove da dobro odmore prije nove smjene. Sada se i one, uz sve mjere opreza i predostrožnosti, prilagođavaju životu sa kovidom.

"Sada smo pomalo proputili kućama. Pomalo. Kada nam je rodbina vani. Kada odu na selo. Da bismo pogledali u kakvom su nam stanju stanovi i kuće. Kao da nešto krademo. Ali, tako je kako je. Mora se tako. Omogućeno nam je i testiranje, da bismo bile sigurne, kada krenemo put kuća, put djece i unučadi. Kada se pokaže da smo negativne onda idemo vesele, srećne smo i zadovoljne", govori u dahu iskusna medicinska sestra, ne dozvoljavajući da je preplave emocije koje su neminovne.

Sva odricanja, kaže ova hrabra žena, zaboravljaju se kada dočekaju da pacijentu više nije potreban respirator.

"Naš najveći uspjeh je kada se pacijent oporavlja. Kada se skida sa mašine i počinje, polako, da sa nama komunicira. To je stvarno veliki uspjeh i velika naša sreća jer smo toliko truda i rada uložile u to. To je najveći uspjeh",ponavlja, dok joj iznad zaštitne maske jasno vidite radost u očima.

Sestre sa Intenzivne, rade kao jedna. Zajedno sa ljekarima Interne klinike.

"Sve radimo timski. Nije to samo moja smjena. Nego sve četiri. Nas desetak koleginica. Sve smo jednako požrtvovane. U svemu tome nam pomaže anestezija – doktorice Čejović i Radunović. One su non-stop sa nama u prvim redovima. Bez njih ne bismo mogli ",  kaže sestra Ćetković.

Složno, potpuno skoncentrisano na pacijente i njihovu borbu za život i sa mnogo pozitivne energije – tako svoj posao na intenzivnoj opisuje Rosanda Ćetković.