"Kad smo prije dvije godine saznali za dijagnozu, molila me samo da budem uz nju do zadnjeg daha. A sada je ispalo da sam je iskrcao tamo kao psa i otišao. Pomozite mi, to me proganja" zavapio je Leon Grgić (49) iz Varaždina.

Njegova supruga Dolores Malinar (56), trenutno se nalazi u bolnici u Novom Marofu, a spasa joj nažalost nema. Tamo će da provede poslednje dane života. Zbog korona virusa, posjete nisu dozvoljene i Leon joj ne može da ispuni jedinu želju koju je imala. Umrijeće sama.

Zajedno su 27 godina i kako kaže Leon, jedno su drugome od prvog dana ljubav života. Upoznali su se dok je ona radila u Varaždinskim banjama, a on je tamo došao na rehabilitaciju nakon rata. Od tada su nerazdvojni - jedni od onih koji sve rade zajedno i sve zajedno dijele, zaljubljeni i nakon svih ovih godina baš kao na početku. Njihovu je idilu prekršio Doloresin karcinom pluća dijagnostikovan prije dvije godine.

"Sjećam se kao da je bilo juče. Sjedjeli smo na onim klupicama ispred bolnice Sveti Duh. Ja sam plakao više od nje iako je nju obuzeo nepodnošljiv strah. Doktori nas nisu zavaravali. Odmah su rekli da se neće da izliječi i da može da živi od par mjeseci do par godina i da se to ne može da utvrdi jer je svaki organizam drugačiji. Sve što joj je tad bilo važno je da je ništa ne boli u trenutku smrti i da ne umre sama. Htjela je da umre kod kuće, a u bolnici samo ako baš mora i ako ja mogu biti uz nju. I zaista, ne znam koliko sam se puta makao od nje za cijelo ovo vrijeme. Sve smo proživjeli zajedno. Radio sam sve za nju, kupao je, nosio na rukama, okretao je u krevetu, hranio..."rekao je Leon.

Dolores je u početku bila u bolnici na zagrebačkom Jordanovcu. Bila je na hemoterapiji koje je jako teško podnosila. Ipak, oporavila se nakon nekoliko mjeseci, a tumor se smanjio. Međutim, takvo stanje nije dugo trajalo. Već na jednoj od prvih kontrola, ljekari su im rekli da se tumor opet aktivirao, ali da će sada na njega da djeluje, blažom, održavajućom terapijom.

"Nakon toga, Dolores je postala nekako zaboravljiva. Često se nije mogla da sjeti najosnovnijih stvari. Svi su nam govorili da je to posljedica hemoterapije i da je to normalno. A onda  je počelo da je zanosi u stranu dok bi hodala. Otrčali smo doktorima. Ostvarila nam se još jedna noćna mora. Glava joj je bila puna metastaza - očajno će Leon. Prebacili su je u Institut za tumore. Podvrgli su je zračenjima. Sve više je slabila. Ranije, dok je bila na hemoterapijama, nekako bi se svaki put uspjela barem malo da oporavi između njih, dovoljno da može da stane na noge. Bila je srećna dok god je mogla da stoji. Uvijek je govorila da bi radije bila mrtva nego u pelenama i strašno se bojala da će da izgubi svoje dostojanstvo. Međutim, nakon zračenja se situacija promijenila. Sve je manje mogla da hoda i ubrzo je prešla na hodalicu, a iz hodalice u kolica. Kad više nije mogla niti u kolica, ja sam je nosio na rukama. Na kraju je postala skroz dementna, ali i tada je imala šašavih trenutaka pa me je dok sam je nosio često pitala: "Možeš li, jesam li ti jako teška" "u suzama će Leon.

Par se nije predavao. Leon je plaćao medicinske sestre da im dolaze kući i činio je sve kako bi Dolores bila kod kuće jer je tako željela i grozila se bolnica. I tako sve do prije nekoliko dana. Leonova voljena supruga počela je da osjeća strašne bolove. Nije je više, kaže, mogao ni da okrene u krevetu s jedne strane na drugu, a da ona za to vrijeme ne proživi pakao. Medicinske sestre imale su svoje radno vrijeme kao i osoblje palijativne njege koje im je pomagalo, a kad bi svi otišli, Leon se osjećao bespomoćnim.

"Nisam mogao više da gledam koliko je užasno boli. Uspjeli smo da se sporazumimo da ode u bolnicu uz, naravno, moje čvrsto obećanje da ću neprestano da budem tamo. Znam da se na palijativnom odjeljenju može da bude i 24 sata s oboljelim članom porodice. Mislio sam kako činim pravu stvar. Nazvao sam Hitnu pomoć. Odveli su je u Novi Marof, a ja sam vozio za njima. Kad sam izašao iz auta, nisam mogao da dišem kad sam čuo šta mi govore. Zamaglilo mi se pred očima, a u glavi mi je samo odzvanjalo: Korona virus, ne možete da ulazite, idite kući. Noćna mora" rekao je Leon.

Otišao je sav izbezumljen kući. Počeo je da poziva sve brojeve telefona koje je imao – ljude za koje je mislio da mu mogu da pomognu. Odgovor je bio uvijek isti – takva su pravila. Ništa se nije dalo da se uradi. Zbog straha od zaraze korona virusom, pacijenti ne mogu da primaju posjete..

"Svašta sam im predlagao. Htio sam da platim testiranje na koronu, da platim apartman kraj njene sobe, htio sam da me cijelog pregledaju. Ništa. Razumijem njihovu zabrinutost zarazom i stroga pravila koja sada vladaju i sve ja to poštujem. Ne bih nikada ušao u bolnicu samo tako, bez da se testiram. Ali ne mogu nikako da se pomirim da nema rješenja za mene i moju dragu ženu" govori Leon.

Ljekari su mu dozvolili da je zovem na mobilni i onda su joj dali slušalicu. Dolores je uspjela da izgovori samo. "ok". Leon je uvjeren da je prestravljena i usamljena. Pričao joj je koliko je god dugo mogao kako bi mu preko telefona samo slušala glas. Ali to joj, kaže, nije dovoljno.

Samo želim da joj stisnem ruku u zadnjem trenu" rekao je brižni suprug. Još uvijek vjeruje da će neko čudo da se dogodi i da će to da se ostvari.

Izvor: Srbijadanas.com