Desanku i Jovana Kavarić, koji danas od troje djece imaju osmoro unučadi i jedno praunuče, posjetili smo prije nekoliko dana u stanu na Bulevaru Revolucije, gdje žive od 1973. godine.

Ljubav, skromnost i veliko međusobno poštovanje pomogli su im da, noseći kroz zajednički život svoje teške prošlosti, stignu do jedne od najuglednijih porodica u našem glavnom gradu. 

Sudbina

Objašnjavajući kako se u ono poslijeratno vrijeme čovjek iz armije nije mogao oženiti što se prethodno neće provjeriti žena i njena porodica, osamdeset šestogodišnji Jovan Kavarić prisjeća se da mu je komandant garnizona u Zenici davne 1960. godine opisao Desanku kao dobru ženu, koja potiče iz časne porodice koja je stradala u Drugom svjetskom ratu.

"Preko mog prijatelja, kolege doktora, koji je bio Desin srodnik, molio sam je da se vidimo. Poručila je da će se javiti ako bude mogla, ali nikad nije. Međutim, šetajući jednoga dana Zenicom, koja je tada imala 70.000 ljudi, naiđem na ženu koja mi liči na onu kako mi je opisao prijatelj. Prišao sam joj, tako sam je upoznao", priča Jovan za Pobjedu.

"Nakon dva mjeseca smo se vjenčali", dodaje njegova godinu mlađa suruga Desanka, koja je rođena u okolini Čapljine, a koja je u Zenici radila kao profesorica likovnog, čije je školovanje kao ratnom siročetu stipendirao Savez boraca.

Mladi bračni par u Zenici 1960. godine dobija sina Sretena, koji je danas direktor interne klinike KCCG (internista – endokrinolog). Godinu kasnije sele se u tadašnji Titograd, gdje Jovan dobija posao načelnika Odjeljenja za laboratorijsku dijagnostiku i stan. Te 1962. godine dobijaju drugoga sina, Nebojšu, koji je danas direktor Doma zdravlja Podgorica (specijalista pedijatrije).

U stanu na Bulevaru revolucije 1973. godine rodila se njihova ćerka Marjana (diplomirani farmaceut).

"Došla sam sa Jovom u Crnu Goru, pa što bude. Nisam znala hoće li mi biti bolje, ali sada znam",  sagledava Desanka sa šezdesetogodišnje distance.

Briga o djeci

Dok je Jovan završavao specijalističke studije u Zagrebu, teta Desa je u Titogradu brinula o djeci. Kako u šali opisuje dr Kavarić, Desanka je bila ministar unutrašnjih, a on spoljnih poslova.

"Kad bih je pozvao iz Zagreba i pitao fali li im što, ona bi odgovorila ne. Kako djeca uče, rekla bi odlično, nema problema. Mogao sam mirno da radim" prisjeća se dr Kavarić, koji je na referendumu za gradonačelnika Titograda 1988. godine izabran glasovima oko 90 odsto naših sugrađana.

"I ako je katkad bilo problema prećutala bih, da ne opterećujem muža", dodaje skromno Desanka, koja sa ponosom ističe da su im djeca bila lučonoše u školi.

Prisjećajući se šezdesetih - sedamdesetih godina prošloga vijeka, ona navodi da su oba sina svirala violinu.

"Na državnom takmičenju iz violine njih dvojica su sa Zagrepčanima dijelili drugo mjesto, prvog nije bilo. A Neno (danas direktor Doma zdravlja) je kao osnovac pisao pjesme. Na takmičenju povodom 30 godina pionirske organizacije, od 900 prispjelih pjesama, u Beogradu on je osvojio prvu nagradu za pjesmu  "Šta je sloboda“.Na jugoslovenskom takmičenju u Ohridu osvojio je drugo mjesto za pjesmu ,,Sumrak na obali“, priča Desanka i napominje da joj je najveće zadovoljsvo bilo to što može da pomogne u učenju i svojoj i djeci od Jovanove braće. Dok razgovaramo, čika Jovan donosi kolače i sok, jer se teta Desa zbog bolesti kičme otežano kreće.

Taj detalj potvrđuje svaku njihovu izgovorenu riječ o međusobnom pomaganju i poštovanju.

Tu im je i jedanaestogodišnji unuk Matija Bošković (Marjanin sin), koji pritrčava da pomogne đedu. Odličan je đak. Voli, kaže, da pomogne babi i đedu, a kad poraste biće ljekar.

Porodica

Drugi svjetski rat Desanki je uzeo cijelu porodicu. Mir joj je dao Jovana, sa kojim danas ima troje djece, osmoro unučadi i jedno praunuče. Navodeći da imaju veliko imanje u Ponarima, Jovan kaže da se kao porodica nikad nijesu dijelili.

"Veoma smo vezani za Ponare. Ja sam udovičko dijete. Ostao sam bez oca sa četiri mjeseca. Majka je nas četvoro djece podigla uz pomoć babe po ocu. Takva djeca se jako vezuju među sobom. Pokušavam tu koheziju da održim u porodici. Ako ćete da očuvate državu, očuvajte porodicu i selo, jer oni su osnov svake države. Kad hoću da sanjam nešto lijepo, sanjam moje selo Ponari i djetinjstvo",priča dr Kavarić koji je, između ostalog, autor brojnih naučnih i stručnih radova i nekadašnji poslanik Savezne skupštine Jugoslavije.

Napominjući nekoliko puta da imaju osmoro unučadi i praunuče, Desanka naglašava da se sa njima često gledaju.

"Više od desetoro nas u porodici smo ljekari i zdravstveni radnici, četiri doktorata krase našu porodičnu biblioteku, pa kad se okupimo to izgleda kao neki kolegijum ljekara"dodaje dr Kavarić.

Navodeći kako među njima dvoje nikad nije bilo neke veće svađe, Desanka naglašava da im je očuvanje porodice uvijek bilo na prvom mjestu.

"Posvađamo se ponekad, pa po dva sata ne govorimo. Nekad ja popustim, nekad ona ne popusti. Slažemo se dobro", nadovezuje se duhovito Jovan, čime izaziva osmijeh na licu svoje supruge.

U braku su, naglašava on, neophodni pregovori i kompromisi, kao u svemu.

"Ni današnje, ni bilo koje drugo vrijeme ne može biti opravdanje za rasturanje porodice. Uvažavam tehnologiju i sve što se danas događa. Ovo jeste drugo vrijeme. Ali, moramo oživjeti trajne moralne vrijednosti, u prvom redu kumstva, prijateljstva, komšiluk, uvažavati jedni druge. Uvažavati grad i državu. Bojim se da smo dosta toga obezvrijedili. Titula, zvanje, čin i položaj u društvu ne znače ništa, ako čovjek nema mira u porodici i oko nje. Gledajte da pomognete jedno drugom, čuvajte porodicu, ona je osnov svakog naprednog društva" poručuje naš sagovornik Pobjede.

Uspomene

Tog dana kada smo posjetili Kavariće, Desanka i Jovan su bili zajedno u trgovini. Međutim, kako navodi Desanka, za trgovinu je zadužen uglavnom njen muž, jer se ona zbog osteoporoze kičme otežano kreće.

" Ide i u Zetu skoro svakog dana. Kad me zovne da pita što da donese, ja mu kažem ono što mu je najlakše. Ja radim kućne poslove, a on je vanjski momak", kaže baba Desa, čiju blagost u glasu ovo parče papira, nažalost, ne može prenijeti.

Pričajući o tome kako je Desanka ostala ratno siroče i kako je Jovana i njegovu braću podigle majka i baba, njih dvoje poručuju da ne žive u prošlosti, ali da je ne mogu istrgnuti iz života.

"Kavarići se dostojanstveno nose sa prošlošću i izuzetno uspješno guraju zajednički život i porodicu naprijed, koji je za primjer i nauk svakome od nas, naročito onima koji se odlučuju za brak i formiranje porodice. Da su im porodica i zavičaj svetinje svjedoče i slike na zidovima njihovog stana koje je naslikao njihov sin Nebojša, a na kojima su portreti Desankinog oca Stojana, zatim Jovana i njegove majke Darinke, sestre Marjane, pejzaži iz Zete, Žabljak Crnojevića... Takođe, tu je i veliki broj porodičnih fotografija, kao i preslica koju je daleke 1932. godine za svoju sestru Maru izrezbario Desankin otac Stojan, od kojega je Nebojša naslijedio umjetnički talenat", piše Pobjeda.

Ljubav je u njihovim pogledima dok govore. Ljubav, skromnost i poštovanje ih drže i pokreću naprijed još od daleke 1960. godine, kada ih je to nešto što zovemo sudbina spojilo na prometnoj ulici grada u Bosni i Hercegovini, koji se zove po onom dijelu oka što se najbolje čuva.