To je saopšteno na završnoj konferenciji projekta “Osnaživanje stručnih kapaciteta za borbu protiv diskiminacije lica sa invaliditetom“, koji je sprovodio Centar za demokratiju i ljudska prava CEDEM, u partnerstvu sa nevladinom organizacijom Ekvista, a koji je finansiralo Ministarstvo za ljudska i manjinska prava.

Direktorica CEDEM-a, Milena Bešić, kazala je da još uvijek postoje ozbiljni nedostaci kada je riječ o implementaciji zakonskih rješenja, kao i mjera definisanih Strategijama i akcionim planovima.

„Ne postoje sveobuhvatni kvanititativni i kvalitativni podaci koji se odnose na lica sa invaliditetom. Na ovaj način, gotovo je nemoguće pratiti efikasnost mjera i aktivnosti usmjerenih na društveno uključivanje lica sa invaliditetom i njihovu zaštitu“, kazala je Bešić.

Prema podacima CEDEM-ovih istraživanja, kako je navela, osobe s invaliditetom u Crnoj Gori se nalaze u veoma teškom socio-ekonomskom položaju i jedna su od grupa koja je najizloženija diskriminaciji.

Ona je istakla da se u oblasti zapošljavanja poslodavci prije opredjeljuju da uplaćuju propisane iznose novca Fondu za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje lica sa invaliditetom, nego da angažuju lica s invaliditetom.

Programski menadžer CEDEM-a, Ognjen Marković je, predstavljajući istraživanje „Položaj lica sa invaliditetom u Crnoj Gori: identifikacija praksi i obrazaca diskiminacije“, koje je sprovedeno u martu ove godine metodom grupnih intervjua, kazao da su ispitanici saglasni da je potrebno podići nivo svijesti i odgovornosti ne samo institucija sistema, već i svih drugih aktera koji direktno ili indirektno učestvuju u procesima sprovođenja pomenutih zakona i politika kako bi došlo do djelotvornog sprovođenja usvojenih zakona.

„Jako je mali broj slučajeva diskriminacije, sto ne znači da nema diskriminacije, već da građani ne poznaju dovoljno svoja prava i ne umiju uvijek da prepoznaju diskriminaciju ili da se boje da istu i prijave. Zato je potrebno informisati i edukovati stanovništvo“, ukazao je Marković.

Na pitanje kako i na koji način institucija Ombudsmana kao jedna sui generis institucija djeluje na polju zaštite ljudskih prava i sloboda osoba sa invaliditetom, kod svih sagovornika kako iz državnih institucija, nevladinih organizacija ali i samih LSI se, kako je rekao, uočava visok stepen uvažavanja doprinosa koji institucija Ombudsmana pruža na tom polju.

„Sa druge strane, jedna od vodećih zamjerki na rad institucije ogleda se u slaboj vidljivosti njenih aktivnosti, te da bi medijska, odnosno podrška javnosti upotpunila nedostajuću snagu ove Institucije“, smatra Marković.

Na pitanje koje se tiče načina na koji mediji izvještavaju o pravima osoba sa invaliditetom tu se, kako ke rekao, uočava negativan stav gotovo svih sagovornika.

„Učesnici većinski smatraju da je ovo pitanje dovoljno zastupljeno u medijima, međutim, problem vide u načinu izvještavanja, i to senzacionalističkom pristupu koji karakteriše “put od milosrđa do herojstva“. Često se stiče utisak da mediji izvještavaju o LSI, samo onda kada je njima potrebno da popune svoj medijski prostor“, naveo je Marković.

On je rekao da pripadnici NVO sektora, ali i svih institucija koje se bave pravima lica sa invaliditetom primjećuju da su skoro svi nedovoljno informisani, a tu se na prvo mjesto mogu staviti roditelji i staratelji lica sa invaliditetom.

„Dakle, roditelji su nedovoljno informisani, ne znaju svoja prava, ni prava svoje djece, a ni koje korake moraju da preduzmu da bi ta svoja prava i ostvarili, a nerijetko i sami roditelji ne žele da prikažu problem javnosti. Sa druge strane, kod osoba koje su upućene, često se javlja sindrom odustajanja, obzirom na to da birokratizacija sistema dovodi do toga da onesposobljava osobe sa invaliditetom da se izbore sa tim da budu korisnici prava koja su i zakonom zagarantovana“, objasnio je Marković.

Predstavljajujći rezultate projekta, on je rekao da su u okviru projekta objavljene dvije publikacije: “Zabrana diskriminacije i ostvarivanje prava iz radnog odnosa: dostignuća, problemi i preporuke” i „Vodič kroz pravnu i insitucionalnu zaštitiu od diskriminacije LSI“. Takođe, sprovedena je medijska kampanja i održana su tri seminara o evropskom antidiskriminacionom pravu i nacionalnom materijalno-procesnom pravu za predstavnike pravosuđa, NVO, područnih jedinica ZZZCG, inspekcijskih službi i Sekretarijata za društvene i pravno-normativne djelatnosti opština iz sjevernog dijela Crne Gore.

Zaštitnik ljudskih prava i sloboda Crne Gore, Siniša Bjeković, rekao je da su LSI visoko na ljestvici onih koji su u riziku od diskriminacije.

„Kada su u pitanju LSI postoji čitav niz indikatora koji nam pokazuju da je diskriminacija možda najvidljivija u ovoj oblasti. Na temeljnom principu se zasniva sva priča o ljudskim pravima LSI, a to je da se izbore za jednake mogućnosti, kao što imaju svi drugi punopravni članovi društva, odnosno zajednice u kojoj obitavaju“, pojasnio je Bjeković.

On je kazao da unutar populacije LSI postoji još jedan broj ranjivih grupa, kao što su žene i djeca sa invaliditetom.

Ključna državna obaveza je, kako je rekao, da sprovodi pozitivne obaveze i stvara sve uslove da LSI budu ravnopravni u odnosu na sve druge članove društva.

„Bez ozbiljne analize i registra LSI teško da možemo da govorimo o nekoj ozbiljnijoj politici, jer politika se uvijek mora zasnivati na ozbiljnim statističkim indikatorima i broju osoba prema kojima želite usmjeriti određenu državnu politiku“, smatra Bjeković.

Jedan od bitnih problema je, kako je rekao, shvatanje invaliditeta kao takvog.

„Ne samo što je u zakonodavstvu primjećena ta pojava, već mi se čini i da se kroz neposrednu implementaciju standarda pojavljuje taj medicinski indikator kao jedini indikator na kojem se temelji postojanje invaliditeta kao takvog. Medicinski indikator je samo jedan od brojnih indikatora, koji uslovljavaju položaj LSI u odnosu na neposredno okruženje“, objasnio je Bjeković.

Važan princip je, kako je rekao, princip tzv. podrške prilikom odlučivanja, a ne zamjenskog odlučivanja, što je još uvijek sadržano u određenom broju zakonskih tesktova u Crnoj Gori, kao i u praksi pojedinih organa.

„Nije bez značaja stvaranje društvene svijesti o tome da LSI nisu problem nego resurs“,  poručio je Bjeković.

Profesorica na Pravnom i Fakultetu političkih nauka Univerziteta Crna Gore i članica Sudskog savjeta, Vesna Simović-Zvicer, istakla je da je zapošljavanje ključno za društvenu integraciju lica s invaliditetom.

„Jedno od osnovnih načela na kojima počiva i Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima jeste da se svi rađamo jednaki u pravima i dostojanstvu. I tu jednakost treba da obezbjedimo za lica koja su iz nekog razloga bila u prethodnom periodu diskriminisana“, rekla je Simović-Zvicer.

On je kazala da su u prethodnom periodu postojale brojne mjere koje je država preduzimala u odnosu na lica s invaliditetom, koje su imale za cilj njiihovo podspješivanje za uključivanje u obrazovne programe, posebno na visokim obrazovnim ustanovama.

Simović Zvicer je istakla da je u prethodnom periodu bilo prisutno to da sredstva koja su poslodavci uplaćivali u Fond za profesionalnu rehabilitaciju nisu u svim slučajevima trošena onako kako bi trebalo.

„Imali smo strašno lošu situaciju u praksi. Imali smo npr. situaciju da poslodavac koji zaposli lice s invaliditetom može da iz Fonda za profesionalnu rehabilitaciju koristi sredstva za prilagođavanje radnog mjesta. Međutim, nije imao nikakva ograničenja u pogledu dužine trajanja ugovora o radu. On je mogao da zaposli lice s invaliditetom na mjesec i dobio bi ta sredstva. Kansije ga niko nije kontrolisao da li je on namjenski iskoristio ta sredstva. I onda se postavlja pitanje da li smo ispunili ono što je bio cilj“, kazala je Simović-Zvicer.

Predloženo je da, ukoliko je dobio sredstva, kako je kazala, poslodavac u radnom odnosu ima lice s invaliditetom najmanje godinu, a ukoliko prestane radni odnos „predvidjeli smo da će poslodavac biti dužan da srazmjerno vrati iznos sredstava koja je dobio ukoliko u roku od tri mjeseca ne zaposli novo lice sa invaliditetom“.

„Ostaje pitanje barijera koje postoji u našem društvu. Nisu to samo barijere koje se tiču pristupačnosti sredine, nego i psihološke barijere, koje su nažalost još uvijek prisutne“, kazala je Vesna Simović-Zvicer.

 Sekretar Ministarstva za ljudska i manjinska prava, Valon Dasharami,  kazao je da se još jednom potvrđuje upješna saradnja koje to ministartsvo ostvaruje sa nevladinim sektorom i dodao da se kroz istraživanja nevladinih organizacija redovno prati stepen diskriminacije LSI u društvu i na osnovu njih ministarstvo sa partnerima sprovodi politiku zaštite LSI.

 „Posljednje dvije godine, Ministarstvo za ljudska i manjinska prava je objavilo pet konkursa za podršku programu nevladinog sektora. Prošle godine smo raspodijelili milion i 13 hiljada eura, dok smo ove godine raspodijelili milion i 513 hiljada eura. Kada su u pitanju LSI, prošle godine smo podržali ukupno 21 projekat u iznosu od 440 hiljada eura, dok smo ove godine podržali ukupno 25 projekata u iznosu od 491 hiljadu eura, naveo je Dasharami.