Priča počinje 1990. godine kada se, danas pokojni, Milan Rabrenović kojeg su sugrađani zvali Peki, vratio sa broda i odlučio: „Ja više ne plovim, baviću se fotografijom“. U to vrijeme u Beranama nije postojala nijedna fotografska radnja.

„Naš pokojni otac je zajedno sa svojim kumom Zoranom Dabetićem, prije skoro trideset godina, otvorio foto radnju. Nakon Zoranovog odlaska za Beograd, nastavio je samostalno da drži radnju. Promijenili smo tri lokacije, a najduže smo se zadržali na ovoj gdje se i danas nalazimo – u samom centru grada, na Njegoševom trgu“, počinje priču za serijal Ljudi Berana, Milanova ćerka Stela koja je zajedno sa bratom Stefanom nastavila porodični posao nakon očeve smrti.

Otkrila je da se njen otac još dok je radio na brodu interesovao za fotografiju.

„Njegov mentor je bio prvi ivangradski fotograf, čuveni Bošnjo koji ga je na neki način i uveo u čitavu ovu priču“, nadovezuje se Stefan i objašnjava da je njihov otac zapravo bio umjetnička duša.

„Još u mladosti je pokazivao zainteresovanost za umjetnost. Kao tinejdžer se bavio glumom u lokalnom pozorištu“, priča Stefan.

Milan je imao želju da fotorafije budu dostupne svim Berancima, bez obzira na materijalni status.

„Naš otac je jedini koji je zabilježio fotoaparatom i radost i tugu. Na njegovim fotografijama su mnogi naši doktori uspješno specijalizirali“, kaže Stefan, a Stela nastavlja:

„Kada smo tek otvorili radnju sve je bilo drugačije nego danas. Filmovi su se razvijali u mraku na starim mašinama. Ljudi su tada daleko više izrađivali fotografije. Sjećam se da je bio luksuz ko je imao film od 40 fotografija, pošto je postojao i onaj od 36. Odlično pamtim, iako sam bila dijete, da bi nastala euforija ako bi od 36 ispalo 37 fotografija“, sa osmjehom se prisjeća Stela i prepičava  jednu situaciju koja je desila nedavno.

„Jedna starija gospođa je došla u radnju prije par dana kako bi uradila fotografije. Vidno iznervirana je komentarisala da danas više nema uspomena i da je zbog pojave društvenih mreža potpuno zanemarena vrijednost i značaj fotografije, što je u neku ruka zapravo i tačno“, govori nam Stela i navodi da mladi danas skoro da i ne dolaze tim povodom jer su Instagram i Fejsbuk potpuno preuzeli primat.

Ono što je manje poznato jeste da je upravo Milan Rabrenović – Peki prvi počeo sa fotografijama starih Berana, odnosno Ivangrada.

Kada se kasnije pojavila digitalna fotografija, on je čuvao svoje aparate i opremu, za koju je bio emotivno vezan, i stalno ponavljao : „Nijedan digitalni aparat neće moći da napravi tako dobru fotografiju kao analogni aparati“.

„Za sve ljubitelje fotografije naš otac je za svog života upriličio dvije samostalne izložbe, kao i jednu grupnu na kojoj je i dobio nagradu za najbolju fotografiju“, kaže sa ponosom Stela.

Povodom dana Narodne tehnike, Rabrenovićevo djelo “Sjećanje”, na kojem je upravo njegova ćerka u fokusu, dobilo je prvu nagradu u pojedinačnoj kategoriji. Kasnije je na takmičenju u Njemačkoj dobio nagradu za fotografiju inspirasanu Romima.

Stela (32), koja je inače diplomirani psiholog i trenutno je angažovana u OŠ „Vuk Karadžić“, otkriva  da je njen prvi susret sa fotografijom bio ispred, a tek kasnije i iza objektiva.

„Mi smo možda jedina fotografska radnja koja nema svoj logo ali zato imamo ime koje traje skoro tri decenije“, podvlači ona.

Njen brat Stefan (26) završio je Likovnu akademiju i grafički dizajn i do sada je imao tri samostalne i četiri kolektivne izložbe.

„Uvijek me zanimao svaki vid umjetnosti počev od muzike pa do dizajna. Fotogafija mi bila najpristupačnija upravo zbog oca jer sam rastao uz to. Ono što mene posebno interesuje jeste umjetnička fotografija – za razliku od Stele koja teži komercijalnoj jer se od toga živi kako ona zna da kaže (smijeh). Kao srednjoškolac, a kasnije i student, radio sam murale i grafite. Na stadionu malih sportova i zgradi Gimnazije „Panto Mališić“ se nalaze neki od mojih radova poput likova Nikole Tesle, Martina Lutera Kinga, Njegoša…“, priča Stefan i dodaje da u svojoj biografiji do sada i ima fotografije iz evropskih metropola Beča, Berlina…, zatim sa prestižnih modnih revija, utakmica…

„Zanima me i ulična fotografija i svi izazovi koje ona sa sobom nosi“, kaže on i otkriva da se pored fotorafisanja bavi uspješno i dizajnom.

Njihova majka Jadranka, inače vaspitačica u preškolskoj ustanovi „Radmila Nedić“, uključena je od samog početka sa svojim pokojnim suprugom u porodičan posao.

„Ona je zaslužna za crteže koji krase zidove vrtića i dječjeg odjeljenja u beranskom Domu zdravlja“, otkriva Stela i zaključuje na kraju:

„Želim reći da ništa nije isto kao što je bilo nekada. Fotografija više nema vrijednost. Ona se više ne radi za uspomenu, danas je to samo prolazni trenutak zabilježen da bi se objavio na nekoj društvenoj mreži. Međutim, nadam se da će se to promijeniti i da će ona povratiti svoj značaj koji je imala“.

Ljudi Berana