"Sa tog razloga živog crkvenog kontinuiteta, naš vikarni episkop Metodije (Durmitorac) nosi titulu dioklijskog episkopa. Kao takva, ona je postojala kao jedinstvena crkva Istoka i Zapada sve do 11. vijeka. Poslije 1054. Godine na našim prostorima postoje dvije latinske, zapadne biskupije (Kotorska i Barska), a već od 9. vijeka ogromna većina vjernika drevne Duklje-Zete i Raške opredjelila se za kirilometodijevsku tradiciju Istoka i crkvenoslovenski jezik, to jest za crkvu novoga Rima - Carigrada i Jerusalima. To klimento-naumovsko opredjeljenje nastavio je, rukopoloženjem od carigradskog patrijarha, prvi arhiepiskop srpski Sveti Sava (1219. godine), koji je prije 800 godina, poslije osnivanja samostalne (autokefalne) Žičke arhiepiskopije, osnovao i Zetsku episkopiju na Miholjskoj prevlaci (današnju pravoslavnu Mitropoliju crnogorsko-primorsku), kao I episkopije Humsku (današnju Zahumsko-hercegovačku), Budimljansku (današnju Budimljansko-nikšićku) i Dabarsku (današnju Mileševsku i Dabrobosansku). To su pravoslavne episkopije (mitropolije=crkve) koje ovdje do danas postoje kroz vijekove, organski vezane za Žičku-Pećku patrijaršiju, bez obzira na sve mijene naziva i promjene", ističe mitropolit Mitropolije crnogorsko-primorske SPC.

Prema njegovim riječima, „Mitropolija (=crkva) zetska je od ukidanja Pećke patrijaršije (1766. godine), kao čuvarka njene autokefalnosti (zajedno sa Karlovačkom mitropolijom) postojala samostalno“.

- Zajedno sa ostalim pomjesnim crkvama, djelovima nekadašnje Pećke patrijaršije, ona je bila prva među njima koja je obnovila jedinstvenu Pećku patrijaršiju (1918-1922. godine). Njen poseban značaj je bio u tome što je ona blagodareći crnogorskim mitropolitima i gospodarima Petrovićima stvorila nezavisnu Crnu Goru. Blagodareći toj njenoj ulozi u stvaranju nezavisne Crne Gore ona je (za vrijeme knjaza Nikole) nazivana I autokefalna, iako nije ni od koga tražila ni dobila autokefalnost – naglasio je poglavar SPC u Crnoj Gori.

Tražiti osnivanje „crkve pravoslavne“, kako je kazao, „mogu samo ljudi koji ne znaju šta je crkva“.

"Kad bi znali i kad bi išli u crkvu, oni bi znali da se u njoj ne ispovijeda u simvolu vjere ni Ruska, ni Grčka, ni Srpska, već se ispovijeda „Jedna, Sveta, Saborna (Katoličanska) i Apostolska Crkva“ Hristova. Samo oni koji osnivaju lažne, a time nepravoslavne, nehrišćanske i necrkvene zajednice, poput nekih nevladinih organizacija, mogu reći (kao Miraš Dedeić) da „pravoslavna crkva čije biće nije nacionalno ne postoji u vaseljeni“.

Ne smije se izgubiti iz vida da su Jevreji poistovjećujući svoje nacionalno biće sa starozavjetnom crkvom, upravo zato što je Hristos pozivao sve ljude i narode u svoju crkvu, razapeli i ubili Hrista. Nazivi pak pravoslavnih pomjesnih crkava po nacionalnom i državnom prefiksu predstavljaju spoljašnje, geografske i po većini vjernika nazive uslovljene istorijskim i spoljašnjim promjenama, a nikako prirodom, smislom i bićem same crkve – poručio je Amfilohije u razgovoru za Pobjedu.